Umro Joža Vlahoviæ

21.12.2004.

ZAGREB - Dugogodišnji novinar i urednik Vjesnika, prvi glavni urednik politièkog tjednika Danasa, prireðivaè Štajnerovih »7000 dana u Sibiru« i dobitnik najvišeg priznanja Hrvatskog novinarskog društva »Otokar Keršovani« za životno djelo (1988.) Joža Vlahoviæ, umro je u ponedjeljak u Zagrebu.
Rodio se 4. sijeènja 1930. godine u Zagrebu, gdje je maturirao gimnaziju (1948.), te upisao Filozofski fakultet i dvogodišnju novinarsku školu. Nakon završene novinarske škole, odlazi u Rijeku, gdje poèinje profesionalnu novinarsku karijeru na Radiju Rijeci i u Novom listu.
U vrsnog reportera, kozera i komentatora izrasta tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeæa radeæi najprije u Borbi, potom u Politici i NIN-u, iz kojeg odlazi nakon što je pod pritiskom tadašnjeg sovjetskog voðe Leonida Brežnjeva u tom listu 1970. prekinut njegov feljton pod naslovom »Razgovori s Karlom Štajnerom«. U Vjesnik, kao komentator, prelazi 1. rujna 1971. godine, da bi nakon prijelomne sjednice Predsjedništva SKJ u Karaðorðevu poèetkom prosinca od svojih novih urednika dobio zadatak da »sad neko vrijeme igra samo šah«, da ne mora pisati. U novinarski se ring vraæa za godinu-dvije, kad poèinje pisati briljantne kozerije pod nadnaslovom »Nevažno u životu« pa potom i kolumnu u Nedjeljnom Vjesniku pod naslovom »Vedar pogled na svijet«. Od 1975. radi i kao urednik zagrebaèke, gradske rubrike, a od 1977. kao urednik rubrike unutarnje politike Vjesnika. Na poseban naèin životno mu je djelo pokretanje politièkog tjednika Danasa, koji je ureðivao tijekom njegovih prvih 65 brojeva, od 23. veljaèe 1982. godine do poèetka lipnja 1983., kad je nakon višemjeseènog pritiska iz tadašnjeg politièkog vrha Hrvatske, SKH, sam odluèio otiæi odbijajuæi da zbog »skretanja u anarholiberalizam, dovoðenje u pitanje tekovina revolucije i vodeæe uloge SK u društvu« žrtvuje neke od mlaðih kolega, novinara i urednika. Krunski razlog tadašnjeg rušenja Jože Vlahoviæa bio je »petrinjski sluèaj« u kojem je glavnu rijeè vodio lokalni politièki moænik, direktor Gavriloviæa Borislav Mikeliæ, koji je tada bio pod zaštitom svemoænog partijskog sekretara Milutina Baltiæa.
Odlazeæi tog proljeæa 1983. iz Danasa, Joža je znao reæi da »pijevcima koji prerano zakukurièu obièno kidaju glave«, ali je iza sebe ostavio ekipu, koja je unatoè brojnim politièkim udarima i pritiscima èasno radila svoj novinarski posao. Joža je ponovno igrao šah, ali se ubrzo sve više zahuktavao kroz svoje kolumne, od kojih je uoèi njegova odlaska u mirovinu, potkraj osamdesetih nastala knjiga »Okorjeli kronièar«.
U meðuvremenu bio je i pisac nove antistaljinistièke kronike, u kojoj je svoju tragiènu životnu prièu prièao drugi veliki muèenik sibirskih logora, Julijus Baranovski. Nakon odlaska u mirovinu, tijekom 1990, radio je u više nacionalnih medija, a najdulje u Slobodnoj Dalmaciji.
Unazad èetiri godine, teška bolest je tog vitalnog i rasnog novinara udaljila od njegova pera, jer - dobro je istaæi - Joža je doista pisao samo perom (ne ni na kompjutoru, ne èak ni na pisaæem stroju, nego doista perom, ili obiènom olovkom, ili nalivperom ili - kad nije bilo druge - kemijskom). Njemu urednici nisu dirali ni slovo u tekstu, jer je èesto bio sam sebi urednik, a kao stilist je bio superioran meštar. Osobito je inzistirao na krajnjoj poruci svojih tekstova (koju bi višestruko testirao i kod supruge, i kod prijatelja, pa i kod prolaznih partnera u kafiæima u Vjesnikovu okolišu), a zatim, tehnièki, na važnosti i znaèenju prve rijeèi u tekstu, prve reèenice, i zakljuène misli.
Znao je ponekad i satima tražiti najbolji uvod - prve dvije reèenice - u temu koju želi opisati, a katkad još dulje sam naslov, njegovu prvu i zadnju rijeè, alfu i omegu, zapravo cjelinu.
Najbolje je - a priznao je - i jedino je mogao pisati kad je bio stjeran u »cajtnotu«, èemu su još živi svjedoci brojni Vjesnikovi meteri, koji su na tiskarskom regalu èekali u panici »kad æe Joža roditi«, jer i »avioni za prvo izdanje samo što nisu krenuli«.
Živeæi na tom osjetljivom rubu novinarstva i politike, ni njega nisu mimoišla podmetanja i smjene, osporavanja i etiketiranja. Nerijetko lijepljen politièkim i drugim etiketama od svojih politièkih i, dakako, novinarskih, oponenata, Joža je Vlahoviæ, usprkos svima išao dalje, živeæi do posljednjeg trenutka za tu novinarsku tipkanu stranicu.

Mladen Maloèa

Povratak