hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva "Iz medija"Majka hrabrost i bijeg od loše savjesti24.12.2004.
Ona je anonimna, ostavljena, siromašna žena iz patrijarhalne provincije; on je baš ondje ponajviše slavljen, kljuèna je tema svih politièkih i mnogih osobnih razgovora. Ona cijeli život živi u zabaèenom sinjskom zaseoku Glavicama; on je s raznoraznim vojskama obišao pola svijeta. Ona je imala svaki razlog da se boji javno isprièati svoju prièu; on, barem u Hrvatskoj, može raèunati na svaku vrst javne potpore svome sluèaju i razlozima. Pa ipak, ona je progovorila, a on je nestao. Ona je ustrajala, on je odustao. Ona nije, a on jest pobjegao. Ona se pokazala hrabrom, on se pokazao kukavicom. Sanja Jadrijeviæ iz Glavica kod Sinja i Ante Gotovina iz Zagreba, junakinja i antijunak, ljudi iz jedne zemlje, likovi iz dvaju razlièitih svjetova. Ona, nezaštiæena samohrana majka pritisnuta sredinom u kojoj žena ima biti kuš, pa ipak svjesna ljudskoga prava i zadaæe da svak nosi vlastitu odgovornost; i on, heroj i ratnik sredine u kojoj žena ima biti kuš, pa ipak ustrašen pitanjima na koja je, i bez da su postavljena, bio dužan odgovoriti. Ona, koja se godinama anonimno žrtvuje za svojega jedinog odbaèenog sina, i on, koji cijelu zemlju žrtvuje e da bi spasio svoju malu slobodu i lokalni mit o neposlušnom, ali pravednom hrvatskom hajduku. Prièa Sanje Jadrijeviæ naizgled je obièna prièa iz èesto okrutne provincije: ona je samohrana majka Darija Jadrijeviæa, koju je prije poroda njihova sina, uz lažna obeæanja i uspješnu namjeru da se više nikad ne pojavi, ostavio Stipe Èaèija, kasniji tjelohranitelj Franje Tuðmana i Ive Sanadera. »Kad sam bila u šestome mjesecu trudnoæe rekao mi je da ide u Zagreb lijeèniku, ali umjesto u Zagrebu, završio je neobjašnjivo u Njemaèkoj i više mi se nikad nije javio. Zamislite sramote, jada, tuge... Zamislite kako sam se osjeæala. Jadni smo ja i moj Dario, jadni...«. Mnogo godina poslije, poèetkom 2004., rekla je to u novinama Sanja Jadrijeviæ. Do te ispovijedi, meðutim, šutjela je osamnaest godina, kubureæi na rubu gladi i odgajajuæi sina u »skromnoj, nedovršenoj kuæici Stjepana i Mile Jadrijeviæ u sinjskom zaseoku Jadrijeviæi«, kao što je prije manje od godinu dana opisao novinar lista koji èitate. Vrijeme je prolazilo, i država se promijenila, stigao i onaj redoviti rat – koji na Balkanu, kažu, svaka generacija ima barem jednom proživjeti – a u životu Sanje Jadrijeviæ promijenilo se samo to da je oca svojega sina, Stipu Èaèiju, poèela viðati iza leða predsjednika Franje Tuðmana, koji je obeæao da æe odsad svi Hrvati lijepo živjeti. Toga baš nije osjetila, ali je, naviknuta na prazne rijeèi i teške dane, šutjela i dalje. Osamnaest godina je šutjela. A onda, kad je isti taj Èaèija poèetkom 2004. postao tjelohranitelj i novome voði Hrvata, utegnut u crno, narogušen i važan, progovorila je ravno predrasudama u ralje: »Iako sam propatila, iako sam bila jadna, a i sada sam gotovo na cesti i nemam ni dom, drago mi je zbog Stipe što je uspio, ali bi i njemu nešto trebalo biti drago. Ja sam gotovo bez novca izgradila sina na kojega može biti ponosan. Platio je pet-šest alimentacija, a onda ga je zaboravio kao da nije njegov. Kad je bio Tuðmanov tjelohranitelj nisam mu htjela smetati u karijeri i usponu, ali sad je vrijeme da preuzme odgovornost i kaže:»Ovo je moj sin!«. Ne znam zašto se tako ponaša, neka bude otac!« Èaèija Stipe i njegovi prijatelji nešto su stali petljati, od te petljavine ostale su prijetnje smræu novinaru Saši Jadrijeviæu Tomasu koji je objavio Sanjinu prièu, grob Sanjina oca na sinjskome groblju i velika hrpa lokalne sinjske prljavštine, ali na kraju je Èaèija ipak priznao vlastitoga sina i platio dio duga za alimentaciju – a tada je sve nestalo kao da nikada ni postojalo nije. Sanja Jadrijeviæ i dalje živi u Glavicama kod Sinja, sa svojim sinom Dariom, s nešto ljepšom kuæicom, ali i dalje bez posla, i dalje odbaèena, i dalje sama, i dalje samohrana majka. Ali s tragom osobne hrabrosti što sjaji. U vrijeme kad je Sanja Jadrijeviæ šutjela, grmjeli su topovi Ante Gotovine. Za leðima hrabrog zapovjednika, napogrešivost su jamèili odluèni vrhovnikov glas i huk cijele oduševljene Hrvatske. Nije tu bilo usamljenih noæi ispunjenih strahom, nije bilo boleæivih moralnih dilema anonimne sinjske ostavljenice: »Život mi je bio pakao, a sada je još i veæi... Ostavio me je pred oltarom sa sinom kojega nije htio priznati iako je znao da je njegov. U muènoj bici, na sudu smo dokazali da je Dario naš sin...« Ne; Gotovina Ante imao je bjanko potpisano da je sve što radi baš onako kako mora i biti. Kada je vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske na Brijunima zapovijedao ono što se zapovijedati ne smije, Gotovina se nije bunio, jer za to bi trebala drukèija vrst hrabrosti od njegove, slièna onoj Sanje Jadrijeviæ. Prekršaje svojih podreðenih »kažnjavao« je teatralnom galamom, kao u vrtiæu – vidjeli smo na kninskoj kazeti – a potom bi brzo, ne odluèivši ništa, odlazio na važnije zadatke. Bilo je to vrijeme u kojemu se nije moglo pogriješiti, jer pogled Ante Gotovine znaèio je pogled cijele Hrvatske; moral Ante Gotovine znaèio je moral cijele Hrvatske. A onda je iz Haaga došla optužnica, i Ante Gotovina je propao u zemlju. U èasu kad je trebalo ponijeti odgovornost za vlastite postupke, Anti Gotovini odjednom je isparilo domoljublje. Odjednom Hrvatska više nije bila važna: svojim bijegom žrtvovao je zemlju za koju se navodno tako lavovski borio – ali to je odjednom postao njezin, a ne njegov problem. Sada su dvije i po godine otkako je pobjegao Ante Gotovina, i još uvijek jedva da ima ikoga tko bi se dosjetio da ta vrst hrabrosti nema drugoga imena do svoje suprotnosti. I to zato što je moral postrojene mase, moral Ante Gotovine, i danas moral cijele Hrvatske. Ali Sanja Jadrijeviæ pokazala je da se, možda, može i drukèije. Gesta nezaštiæene žene iz Glavica kod Sinja glas je pojedinca koji, s uzdanjem samo u elementarnu pravdu, smaže hrabrosti suprotstaviti se svakodnevici spletenoj od nepravde, licemjerja i predrasuda. Gesta Ante Gotovine, pak, glas je straha kojim cijela nacija bježi od vlastite loše savjesti. I zato su njihova dva sluèaja potpuno suprotstavljena: Sanja Jadrijeviæ, na simbolièkoj razini, žena je snage osobnog morala, a Ante Gotovina jednom æe postati simbol bijega od osobne odgovornosti u kolektivistièko, gdje smo svi bili odgovorni, ali nitko poimence kriv. I zato je Sanja Jadrijeviæ junakinja, a Ante Gotovina antijunak protekle godine. Ali prièa tu ne završava. Cijela 2004. kao da je obilježena istupima nezaštiæenih žena. Sanja Jadrijeviæ podsjetila je na nalièje predodžbe o ognjištarski idiliènoj provinciji s one strane Mosora, iz koje u metropolu pristižu za domovinu zabrinuti muževi. Magalli Boers progovorila je o nasilnièkome nalièju karaktera njezina suzdržanog i uglaðenog supruga, diplomata Ljuborima Èuèiæa. Helena Puljiz progovorila je o nalièju navrat-nanos europeiziranoga hrvatskoga državnog aparata. Sve su to bili osobni èinovi nezaštiæenih pojedinki, koje su mogle raèunati ni na što drugo do na uvijek neizvjesnu, uvijek riziènu, potpore javnosti. Èak i da nisu uspjele – a uglavnom jesu – njihove bi geste bile važnije od neposrednih uèinaka: u maloj sredini koja pati od viška kolektivistièkih parola i manjka osobne hrabrosti, ovogodišnje odluke nekoliko »obiènih« žena mogle bi pokazati put kojim nam je iæi ako želimo postati nacija sa smislom za pravdu. A i to, što su ovdje odabrani samo postupci žena, može se shvatiti kao – namjerna sluèajnost.
|
AKTUALNO
 |
|||||
