Pohvala zrelosti

07.01.2005.

Politièki konsenzus, a ne truli kompromis vladajuæih i oporbe oko pregovaraèkog tima s Europskom unijom svakako je najbolja vijest koja je snašla Hrvatsku u 2005. godini.
    Pogotovo što je uslijedio nakon prvog kruga izbora kada su se Jadranka Kosor i Stjepan Mesiæ, uvjeravajuæi nas kako su oni predsjednici za 21. stoljeæe, nadmudrivali tko je gdje bio i što je radio 1991. godine! U toj noænoj mori kao da je uskrsnuo Kafkin »Zamak« u èijoj se ropotarnici pred duhom Franje Tuðmana dvoje njegovih uèenika natjeèe tko je (bio) bolji, veæi, ljepši i hrabriji Hrvat.
    Stoga i najava da æemo se u najvažniju utakmicu nakon Domovinskog rata upustiti s najboljim »vatrenim« igraèima koje imamo na politièkom i pregovaraèkom planu, iza kojih æe stajati cijela Hrvatska, opravdano daje vjeru da æemo u srazu s prekaljenom briselskom administracijom izboriti optimalan rezultat. Iako je pred Kolindom Grabar-Kitaroviæ i Vladimirom Drobnjakom najteži dio posla, priprema i treninga, što neæe biti nimalo lako, a kamo li posuto ružama, Hrvatska je u srijedu donijela iznimno bitne standarde na svom unutarnjepolitièkom planu o putu u EU ispod kojih se više nitko u parlamentarnom životu ne smije spustiti. Taj temelj mora postati hrvatskom razdjelnicom koji neæe eliminirati, ali hoæe izblamirati sve one duhove prošlosti što se još uvijek svako toliko ukazuju na putu buduænosti.
    Premijer Ivo Sanader u kratkom je vremenu donio niz hrabrih, iako moguæe, zakašnjelih odluka, i sam svjestan da nema druge alternative. U obraæanju naciji putem TV ekrana (unatoè izostanku polemièkih pitanja – Družijaniæ nije Stankoviæ) održao je najbolji predizborni govor Jadranke Kosor. Ono što æe ostati upisano u povijest jest Sanaderovo priznanje da je, iako ne laka srca, odluku o smjeni Miomira Žužula donio pod pritiskom javnosti. Time je prvi put jedan hrvatski premijer, indirektno se lupajuæi u prsa, uvažio korektiv javnosti u politièkom odluèivanju. To od Tuðmana, koji je sam birao i smjenjivao sve i svakoga, nitko nije niti mogao oèekivati, dok je Raèan oko ministara najviše volio igrati »Èovjeèe, ne ljuti se!« s koalicijskim kompanjonima.
    Narušivši tako tradicionalni monolitizam HDZ-a, koji je Hrvatskom uvijek upravljao gledajuæi svoje, a ne sveukupne interese, Sanader bi zbog svojih poteza, nakon još jednog »Hristos se rodi«, najviše problema mogao imati upravo u svojoj stranci. No svojim bi èinom mogao uspjeti u onome što je najteže u politici, a što mnogi zaboravljaju: pobuditi u naciji nadu u bolje sutra. To je pogotovo bitno kada se radi o od rata napaæenoj, od kriminala i korupcije poharanoj, od erozije morala i lažnih obeæanja izraubovanoj, preèesto silovanoj zemlji Hrvatskoj.
    Dosta nam je bilo ludosti, željni smo zrelosti.

Povratak