| Antun Plenkoviæ, profesor na studiju novinarstva, nagovorio ih je da se jave na audiciju. Ako i ne proðu, barem æe ponešto doznati o televiziji.
- Prijavilo se 85 kandidata, a prošli smo nas petero: Sanja Marðetko, Mladen Santriæ, Martin Vukoviæ, Vlasta Bartolec i ja - kaže Drago Æosiæ, televizijski sportski reporter.
Gradski, pa sportski novinar
Isprva, meðutim, nije poèeo kao sportski novinar, nego kao novinar u Zagrebaèkoj panorami, baš tih osamdesetih godina prošlog stoljeæa rado gledanoj televizijskoj emisiji u hrvatskom glavnom gradu. Još kao djeèarac iz brojne obitelji s petero braæe i tri setre zaokupljao ga je sport. Poznanstvo s Borisom Mutiæem bilo je pak odluèujuæe u njegovom prijelazu u sportsku televizijsku redakciju 1984., netom nakon Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.
A u sportskoj redakciji zateko je još Mladena Deliæa prije odlaska u mirovinu, èarobnjaka mikrofona, te Milku Baboviæ.
Zahvala uèiteljima
- Šteta što nema više takvih osoba u redakcijama - pripominje Æosiæ, zahvalan uèiteljima na pomoæi i potpori, osobito gospoði Baboviæ, s kojom je ponajviše suraðivao.
U obavljanju svog spola, ako je tako moguæe opisati, najbolje se, istièe, osjeæa kad prenosi neki susret.
Posve je, meðutim, drukèije kad vodiš emisiju, kad ovisiš o drugima, kad je važno “kolektivno se prepoznati”.
A i svi prijenosi nisu jednaki. Jedno je kad si na licu mjesta, kad oæutiš ozraèje velikog susreta, onaj ugoðaj uoèi važne utakmice kad se i po sedamdesetak tisuæa gledatelja upuæuje prema stadionu, kad za vrijeme utakmice vidiš i ono što kamera ne uspijeva prikazati.
Šestosatne pripreme
Reportiranje iz studija i reportiranje s mjesta dogaðaja neusporedivo je. U studiju nemaš takozvani perfierni vid, pogled na drugu stranu tribine, pomoæne suce i/ili èetvrtog djelitelja nogometne pravde, ovaj i onaj detalj.
Što je kljuèno za prenošenje kakva sportska dogaðaja? Utakmice, recimo.
- Priprema - uzvraæa Æosiæ i domeæe: - Katkad se za neki susret pripremaš pet, šest sati.
Ali, i inaèe, kad mu to nije radna obveza, da bi bio “u tijeku dogaðaja” sportski reporter mora redovito pohaðati utakmice. Još kao mladom novinaru to mu je savjetovao Vladimir Anzuloviæ.
Još pamti Anzuloviæevo pitanje:
- Kamo æete kolega?
- Pa, u kino s djevojkom, veèeras sam slobodan.
- U kino možete i koji drugi dan, a na utakmicu svakako otiðite. Da biste doznali ovo i ono i uvijek znali tko i kako sudi, tko i kako vodi ovu ili onu momèad.
A danas valjda nema dana bez utakmice i, dakako, obveze. Onome koji voli svoj posao, sve to nije teško. | 
