Oèuvajmo barem trunku nacionalnoga ponosa

01.02.2005.

S radošæu sam proèitao èlanak gospodina Antuna Krešimira Buterina u Vjesniku od 27. sijeènja 2005. pod naslovom »Bojkotirajmo Arkanovu Cecu«. Kažem s radošæu, jer smo mi Hrvati narod sklon brzu zaboravu. Je li u pitanju samo zaborav?
Pouèen dugogodišnjim iskustvom èini mi se da je zaborav samo jedan od manje važnih èimbenika u svekolikoj hrvatskoj stvarnosti. Uvjeren sam da je, nažalost, na sceni sluganski podanièki mentalitet, koji obezvrjeðuje hrvatski nacionalni ponos. Taj mentalitet posebno dolazi do izražaja djelovanjem i pisanjem nekih novinara.
Dok Hrvatska traži još gotovo 1500 svojih sinova i kæeri, jedna od »hrvatskih« televizija u svoju emisiju poziva u goste suprugu poznatog zloèinca. To doista znaèi ne imati ni trunku nacionalnog dostojanstva niti ponosa.
Uostalom, pojedini novinari slugansko podanièkog mentaliteta ne moraju imati nacionalnog ponosa i dostojanstva. Ali što rade urednici i vlasnici tih »hrvatskih« televizijskih kanala?
Zbog Budakove spomen-ploèe u Slunju, a potom i u Svetom Roku, digla se na noge sva lijevo-desna Hrvatska, sve antifašistièke udruge i udruge za zaštitu ljudskih prava, HHO, itd. Zbog desetak oronulih staraca u ustaškim odorama u Zadru diglo se na noge sve živo, odmah se organiziraju okrugli stolovi i televizijske emisije tipa »otvoreno i zatvoreno«.
Zbog èetnikovanja na pravoslavni Badnjak u hrvatskom Podunavlju nasta grobna tišina svih tih boraca za ljudska prava, svih moguæih antifašista i njihovih udruga. Nasta grobna tišina i povodom tiskanja knjige u Bjelovaru potkraj 2004. u kojoj se velièa èetnièki pokret. Da nije bilo Glasa koncila, ni o tome hrvatska javnost ne bi bila informirana. A ta se knjiga, prema Glasu koncila, legalno prodaje po Hrvatskoj, pa meðu inim i na Trgu bana Josipa Jelaèiæa u Zagrebu.
Zašto se onda neki srpski studenti ne bi slikali sa slikom svojeg idola, èetnièkog vojvode, na tom istom trgu u središtu Zagreba?
Nama Hrvatima Bog je dao Srbe kao susjede. Tako je bilo, tako jest, a tako æe i biti dok je svijeta i vijeka. Kao što su mnogi narodi meðusobno ratovali tijekom povijesti, i mi smo ratovali sa Srbima. I kao što je svaki rat jednom zapoèeo te jednog dana napokon i završio, tako je i posljednji hrvatsko-srpski rat završio.
I što preosta zaraæenim narodima nego se postupno pomiriti te okrenuti novu stranicu meðusobnih odnosa. To ujedno znaèi postupno uspostaviti dijalog i gospodarske odnose, ali nikada, baš nikada, ne zaboraviti tko je bio agresor, tko je koga htio pokoriti, porobiti, a tko se u ratnom sukobu i ludilu samo branio.
Svjestan sam da je suludo boriti se za bolju prošlost. Meðutim, povijest je uèiteljica života i svaki pojedinac ili narod koji iz povijesnih dogaðanja ne nauèi lekciju, istu æe morati ponoviti.
Želio bih vjerovati da je s ratnim strahotama na hrvatskom prostoru završeno. Ratne strahote i slike užasa provlaèit æe se u preprièavanju i sjeæanju do kraja života svih sudionika i svih stradalnika. Dapaèe, strahote Auschwitza, Jasenovca, Bleiburga, Jazovke, Golog otoka... prenosit æe se s naraštaja na naraštaj kao svjedoèanstva o bezbrojnim zloèinima i kao poruka novim naraštajima da se to više nikada i nikome ne dogodi.
Hrvatske rane u nametnutom nam nedavnom ratu preduboke su i presvježe. Kopanje po tim ranama je degutantno i preopako. Dovoðenje udovice dokazanog ratnog zloèinca na neku od hrvatskih televizija je ne samo kopanje po svježim, dubokim hrvatskim ranama veæ zapravo stavljanje soli na te rane. Njezino dovoðenje na hrvatsku televiziju znaèi rugati se žrtvama Ovèare, Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika...
Taj èin doživljavam kao pljuvanje po žrtvi majke Kate Šojiæ i svih hrvatskih majki, supruga i sestara, koje su pokopale svoje sinove, braæu i supruge u cvijetu mladosti, da bi se zadovoljili bestijalni apetiti Cecina supruga zloèinca i njemu sliènih.
Doista, TV kanal takve »hrvatske« televizije neæe se više gledati u mom domu.
Autor je diplomirani ekonomist iz Zagreba.    Ivo Pancirov

Povratak