| Prestalo je kucati srce Josipa Petriæa, našega Joze. Èovjeka koji je zraèio èvrstoæom, odluènošæu, poletom, koji je govorio da se u 56. godini osjeæa kao mladiæ u najboljim godinama, koji se tako i ponašao i radio te motivirao sve oko sebe, odnijela je teška bolest. Rodio se 9. studenoga 1948. godine u Hrastinu pokraj Osijeka. Nakon školovanja, kratko je radio u kudjeljari, a potom u Glasu Slavonije kao fotoreporter.
U Veèernjem listu radi od samoga osnivanja osjeèkog dopisništva, 1. svibnja 1975. godine. Iza Joze, vrhunskog reportera, ostali su deseci tisuæa fotografija, pedantno složenih i popisanih.
Jozina arhiva fotografija, od crno-bijelih do digitalnih, svjedoèanstvo je o 30 godina povijesti Osijeka, Slavonije i Baranje. Pamte se slike "crvenog fiæe" iz 1991. godine, ratna svjedoèanstva o razaranju i patnji hrvatskog istoka, pa i Bosne u koju je odlazio, pamte se njegove fotografije važnih dogaðaja, ali još više, njemu najmilije, fotografije obiènih ljudi.
Jozo je dušom i srcem bio èovjek iz naroda. Živio je za svoju obitelj, suprugu Katicu, sinove Krunoslava i Krešimira, snahe, a osobito èetvero unuka. Volio je ljude, razgovor, volio je isprièati vic, našaliti se... Kao dijete radovao se svakoj objavljenoj fotografiji. I u bolesti èitao je novine, pratio kako rade njegovi veèernjakovci, kao da je govorio: "Nemojte me zaboraviti." Neæemo. Uostalom, Jozu Petriæa ne može se zaboraviti jer je svojom iskrenošæu i spremnošæu na suradnju zadužio osjeèke kolege, novinare i fotoreportere.
Posljednji ispraæaj našega Joze Petriæa bit æe danas u 16 sati na Centralnom groblju u Osijeku. | 
