 
|
Arhiva "Iz medija"Zaèepljena usta09.02.2005.
Blaženi mi. Ni dva tjedna nakon presude sutkinje rijeèkog Opæinskog suda Jasne Kovaèev, kojom je Sandro Damiani izgubio spor protiv intendantice Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Mani Gotovac »jer nije imao dopuštenje da novinarima daje odreðene informacije«, nitko od glumaca i ostalih zaposlenika hrvatskih kazališnih kuæa nije imao potrebu ni na koji se naèin oglasiti. O ostalim »promatraèima« na hrvatskoj javnoj i politièkoj sceni da i ne govorimo. A sutkinji je to bilo dovoljno da, ne ulazeæi u materiju, presudi u korist intendantice a na štetu Damianija. Bivšem ravnatelju Talijanske drame (ili bilo kojem drugom zaposleniku rijeèkog i ostalih hrvatskih nacionalnih kazališta u èijim se statutima nalazi ista odredba), dakle, preporuèeno je da na vrijeme zaèepi usta u svakom onom trenutku kada pomisli biti kritièan prema politici bilo kojeg intendanta. Što je, meðutim, s Ustavom zagarantiranim slobodama i pravima svakog graðanina, pa i kazalištarca, da govore ono što hoæe, dakako snoseæi osobnu i društvenu odgovornost za svoje rijeèi? Naime, u èlanku 16. Ustava Republike Hrvatske doslovno stoji da se »slobode i prava mogu ogranièiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje«. Gledajuæi na spomenuti sluèaj iz ovog ugla, opravdavati davanje otkaza nekomu samo zato jer nije imao dopuštenje da novinarima daje odreðene informacije, a ne ulaziti dublje u predmet spora doima se gore od oživljavanja verbalnog delikta. No, to nije sve. U obrazloženju presude, rijeèka sutkinja smatra da je »problematièno i to što se takav sadržaj (dakle, ono što je Damiani rekao) uopæe pojavio u sredstvima javnog priopæavanja koja ne bi trebala biti mjesto rješavanja problema teško poremeæenih odnosa unutar jedne ustanove«. U svemu ovome problematièno je, meðutim, samo to što se problematiènim smatra javna uloga medija. A u hrvatskom Ustavu, u èlanku 38. stoji, izmeðu ostalog, da »sloboda izražavanja misli obuhvaæa osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopæavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopæavanja«. U svojoj knjizi »Komentar Ustava RH« dr. Arsen Baèiæ navodi tri argumenta zbog èega se smatra da je sloboda izražavanja tako važno pravo. Prvi argument kaže da je rijeè o potrazi za istinom na tržištu ideja, drugi istièe da je govor sam po sebi izražavanje, a treæi da je koncept slobode izražavanja od središnjeg znaèenja za ideju i ideal demokracije. Pa što bi onda trebali raditi mediji nego, otvarajuæi (omoguæavajuæi) prostor za slobodu izražavanja i promièuæi to pravo, posredovati da istina izaðe na vidjelo. Zar je ideal demokracije da ništa iz kazališnih, politièkih, ekonomskih i svih drugih ustanova i krugova nikada ne izaðe na vidjelo? O kakvoj javnosti i slobodama onda govorimo. Dajmo, dopustimo ljudima da govore, a onda neka sami, ako treba i sudski, odgovaraju za ono što neistinito izgovore! Ako pod ovu prièu podvuèemo crtu, brojni su argumenti da se propita ustavnost kazališnih statuta koji sadržavaju odredbu o diskrecijskom pravu intendanta da može ogranièiti pravo govora nekom od svojih zaposlenika. Izmeðu ostalog, ovakvom odredbom neki intendant može o bilo kome iz svoje ustanove reæi bilo što, pa mu poslije, gle èuda, zabraniti da se javno brani i time dovesti u pitanje zakonsku jednakost svih graðana. Ovakvih primjera ima, nažalost, i u drugim oblastima. No nitko, pa ni uobièajeno »buèni« glumci i ostali kazalištarci, nema petlje makar malom peticijom ili javnim prosvjedom dovesti u pitanje održivost ovakvih statutarnih odredbi. Svi »zaboravljaju« da se demokracija ne dobiva na pladnju nego osvaja i gaji. I to iz dana u dan, dobivenim bitkama u konkretnim primjerima, ma koliko nam se ponekad banalnim èinili.
|
AKTUALNO
 |
|||||
