Uloži da se množi

17.02.2005.

Latinica se poèela hladiti i “urednik projekta” je shvatio kako je krajnje vrijeme da naloži vatricu. Snimio je emisiju èiji je forte trebao biti prilog o premijerovoj imovini. Lisac Latin znao je da æe to uznemiriti bogove na Prisavlju i Olimpu: kad god mu se rejting uzdrma, on ide na sigurni skandal. I opet nije otkrio ništa novo: prièa o Sanaderovoj kuæi i Kutlinih 800 tisuæa maraka u njegovu džepu isprièana je još prije izbora i ovome nije smetala da ih dobije, niti se on odveæ trudio da je uvjerljivo demantira. Hrvatska storija o “alternativnim” tokovima love nema samo glavne likove, ona se prostire i po nižim slojevima društvene atmosfere — netko kešira, više ili manje, drugi æe razmijeniti robu ili usluge — tako da epizodisti posve dobro razumiju jaèe igraèe i spremni su im oprostiti u ime “viših ciljeva”. Promjena konsenzusa oko tih ciljeva uvjetuje promjenu vlasti, ali stara dobra prièa “ja tebi — ti meni” nastavlja se. Od šaltera do Sabora. I doista se èini da je može prekinuti samo opæe blagostanje ili — kako je to rekla jedna gledateljica na kraju “Latinice” — revolucija. Do nje bi, pretpostavljam, trebalo doæi kad broj statista u ovom filmu naraste do kritiène mase te se stvore nužni povijesni uvjeti za njezin pokret. No, držim da je deset godina nakon rata društveni mir ovdje još uvijek na najvišoj cijeni. Ako do socijalnog maspoka i doðe, Latin neæe jahati na èelu medijske kolone. On je u tim stvarima, usprkos elektronièkom prividu, uvijek drugi, ali vozi moæni tenk. Najglasnije puca, ali je zapravo najzaštiæeniji.
Masovna kultura senzibilni je sociološki lakmus: pogledajte “Villu Mariju”. Tamo svi uzimaju zdravo za gotovo potplaæivanje milijunskih razmjera, jedino rješenje za sve probleme je novac, Državno odvjetništvo je luzersko gnijezdo, a tajkuni gospodari svih prstenova. Podrazumijeva se da je gradonaèelnik moralna gnjida, a policajci reketari s manje ili više stila. Eliotta Nessa niotkud. Ovaj mjehur od TV sapunice možda je odveæ napuhan, ali je njegova uvjerljivost nošena povoljnim društvenim vjetrovima. Možda æe sve završiti bajkovitom katarzom s poukom o pobjedi dobra nad zlom, ali tko je tu apsolutni pozitivac? Luka Pongrac? Možda. Stanoviti Mikele Pongrac prije mjesec dana dao je sinu ime po ovom junaku našeg doba, a onda jadnoj bebi razbio lubanju. Njezin televizijski prezimenjak imao je više sreæe — do tridesete nije ni znao tko mu je æaæa, a onda je doznao da je ovaj veliki lovaš. Malèice pokvaren, ali pun ljubavi za mladog i perspektivnog potomka. Ne može to nikako loše završiti, osim kao loša pouka za nova pokoljenja. “Villa Maria” ih poduèava kako stvari kod nas idu: minus u karakteru lako se pokriva plusom u banci. Moralno posrnuæe naæi æe veæ neki “viši cilj” za opravdanje, a zaraðivanje je, drugovi, naš najviši cilj. Povijest je borba lobija, “papilova, uloži da se množi”... I sad mi iskreno recite da nemate razumijevanja za ovu životnu filozofiju? Imate, naravno da imate, ali nemate što uložiti...
Hrvatska televizija ozbiljno se prihvatila restauriranja žanra koji je nekad bio njezin forte, ali je u posljednjih 15 godina prilièno zamro negdje u olujnim tišinama. Ove sezone serijski program zapoèeo je doslovce s vatrometom na Prisavlju kojim je obilježen poèetak emitiranja društveno paradigmatiène “Ville Marije”, a nastavio se drugim jakim argumentom: “Dugom, mraènom noæi”. Da, dijalozi su veæ u prvoj epizodi bili kao iz povijesnih èitanki, glumci malko voštani, specijalni efekti kao iz talijanskih neorealistiènih filmova (i što uopæe oni tu rade? — mislim na onu vješticu na metli), ali izumitelj “katedrale hrvatskog duha” zna da ovaj narod još nije masovno spreman za eksperimente “Te divne splitske noæi”. Neka nje stranim festivalima i domaæim kritièarima, ali staromodna trinaeststavaèna serija s tucanjem i pucanjem, te vjeèitom bitkom ustaša i partizana, format je koji æe jamaèno naiæi na plebiscitarnu podršku domaæeg puka koji još živi svoju povijest.
Dakle, prvo sapunica, onda serija epskog zamaha, a sad smo dobili i nepretencioznu omladinsku zabavu u nastavcima pod naslovom “Kad zvoni?”. Imena scenarista Zorana Feriæa i Vlatke Vorkapiæ, naravno, obeæavaju, prva epizoda bila je OK, ali pogledao bih još koju. Dakle, gotovo sve je pokriveno — na HTV-u misle ozbiljno. U ovom segmentu konkurenciji je odzvonilo.
A “Kome zvoni Dora?”. To vam pak ne bih znao reæi jer sam veæ nakon odurnog prenemaganja Fodora i Turkija u “foršpanima” produženog hrvatskog izbora za Eurosong, te njegova prvog “nastavka” u istom stilu, odluèio da meni definitivno ne zvoni. Naime, tužno je gledati ljude u ranim srednjim godinama kako si zamišljaju tulum srednjoškolaca i svoju ulogu u njemu.

Povratak