Tenžera kao novinski marketinški dodatak

23.02.2005.

Da nije nedavne prigodnièarske obljetnice, malo bi tko, osim njegove obitelji, rodbine, prijatelja i poštovalaca, uopæe i znao kako je veæ prošlo dvadeset godina od smrti izuzetne novinarske osebujnosti i literarne osobitosti – Veselka Tenžere. Ma koliko takva prigodnièarska sjeæanja znala ponekad biti iritantna, jer sjeæanja svedu (i) na rutinu, pa i na dosadan ritual, ona su ipak i mali poticaj da se prisjetimo i èovjeka za kojim (iskreno, ili samo formalno) žalujemo. Ujedno je to i prigoda za prisjeæanje na vrijeme u kojem su takve osobe živjele, a takav je povratak u prošlost moguænost i za neke usporedbe s današnjim vremenom.

U vremenu èija industrija zabave i kulta banalnog melje osobnosti mnogo brutalnije nego u Tenžerino vrijeme malo je ostalo mjesta i za novinarstvo Tenžerina tipa. Današnje se novinarstvo sve vidljivije svodi na pratilju marketinga. Ostaci ozbiljnog novinarstva – kakva u Tenžerino vrijeme nije nedostajalo – postali su usputan garnirung prilozima o zdravom životu, kozmetici, kuharskim receptima, ribolovu, pseæim izložbama i savjetima o dugovjeènosti. Tako bi vjerojatno bilo i s nekim od Tenžerinih novinskih eseja. Pa zar i prije dvadesetak godina, u njegovo vrijeme, novine nisu objavljivale reklame? Jesu – ali novinski tekstovi nisu bili u službi reklama. Današnja je profitna filozofija novina to okrenula – novinsko je pisanje u drugom planu, stavljeno u službu prodaje marketinškog prostora.

U Tenžerino vrijeme merkantilizam još nije jeo novinarstvo. Danas se veæ gotovo guši, a novine se pretvaraju u reklamne inaèice velikih trgovaèkih centara.

Veselko Tenžera bio je posebnost svoga vremena. On je izrastao iz toga vremena, ali ga je prerastao. Uz njega bilo je i drugih koji su obilježili to vrijeme a da se nisu sami dali obilježiti njime. Od Nede Krmpotiæ preko Veselka Tenžere do Tanje Torbarine. Novine poput VUS-a, a potom Danasa sa svojom razinom novinarstva bile su ne samo “male majstorske radionice”, nego i prave novinske akademije. Nije sve tadašnje bio samo crveni mrak. A upravo se takva zabluda, odnosno malicioznost, ustrajno još ponavlja. Osobito su je ovdašnji dobošari glasno uzvikivali poèetkom devedesetih prošloga stoljeæa metafizièki gnjevni na “socijalistièki mrak”, animirajuæi naše oduševljenje za “zapadnoeuropske vrijednosti”, da bi potom “uime tržišnih zakonitosti” poèeli na najprimitivniji naèin novohrvatsku “privatizaciju”.

Dakako, Titova Jugoslavija sigurno nije bilo najsretnije mjesto na svijetu, niti je socijalizam bio “raj na zemlji”, u taj se “raj” utjerivalo (i) batinom, u njemu se slobodi èesto “dihalo za ovratnik”. Ali ako ostanemo samo kod pisanja i “njegove primjene”, i tu istu Titoslaviju usporedimo s ovim što se danas u EU-Hrvatskoj piše i objavljuje, onda je to porazno, ali za današnje vrijeme i za Hrvatsku. Jer tada je Ranko Marinkoviæ objavio Kiklopa, Meša Selimoviæ Derviša i smrt, Slobodan Novak Izgubljeni zavièaj, Dušan Makavejev snimio Misterije organizma, Krsto Papiæ Lisice, Emir Kusturica Oca na službenom putu, a Rajko Grliæ Samo jednom se ljubi. Ono što je tada u novinama pisao Tenžera ostalo je nedosegnuto i nakon dvadeset godina. Oèito, vrijeme i sloboda nisu automatski jamci kreativnosti. Zbog oèeva pogrešna politièkoga gena Tenžera u socijalizmu nije bio poæudan, “socijalizam ga nije volio”, a ni on njega.

Ali nije se dao, još jednom potvrðujuæi da se velike darovitosti ne može tek tako ugušiti. Zapravo, da se svaki talent može sporiti, pa i usporavati, no da se pravi dar na koncu ipak neizbježno pokaže. Da je Tenžera nadrastao svoje vrijeme, pa postao i svojevrsna legenda, znalo se odavna, no još se iznova potvrðuje pojavom njegovih novih i do sada malo poznatih “prijatelja”. Dogaða mu se ono što se zbiva(lo) i s Tinom Ujeviæem, nakon èije su se smrti godinama pojavljivala samozvana “vinska braæa”, sve oko sebe uvjeravajuæi “koliko smo mi nekada zajedno popili”, premda su Tina možda vidjeli tek kako zamièe u Tingl-tangl. Kad je umro Miroslav Krleža, ne samo što se pojavilo niz raznih “razgovora s Krležom” nego i mnogi “koji su bili dobri s Fricom”. Pa je sve na svojevrsnu parodiju sveo grafit na zagrebaèkom zidu, gdje je netko napisao: “Ja nisam razgovarao s Krležom!” Veæ su dugo i s Tenžerom “najbolji prijatelji” oni koji su obièno sjedili za susjednim stolom dok bi on “nešto lajao” protiv socijalizma.

Povratak