’S kime se ti to, pobogu, družiš?’

01.03.2005.

Prijateljstvo nas, za razliku od drugih odnosa, èini sigurnima. Ljubav je nepouzdana, jer partnerici ili partneru stalno (dok nas smrt ili netko treæi ne rastavi) moramo dokazivati privrženost; obiteljske veze su optereæene traumama iz djetinjstva i mladosti, imovinskim i drugim razmiricama; o nesigurnosti poslovnih odnosa, koji se temelje na interesu, ne treba ni trošiti rijeèi. No, moje uvjerenje kako su prijateljstvo i sigurnost usko povezani, u posljednje vrijeme je došlo u kušnju. Za to je kriva — Prezentacija.

I šankovi imaju uši

Poèetkom ovoga mjeseca u javnost su "isplivale" informacije vezane uz "Prezentaciju o obavještajno-medijskim manipulacijama s ciljem diskreditiranja Republike Hrvatske" pred državnim vrhom 1. ožujka prošle godine, koju je POA naèinila na temelju prisluškivanja i praæenja moga prijatelja Gordana Maliæa i nekih drugih novinara, te pojedinih tadašnjih policijskih dužnosnika i stranih graðana. Nakon objavljivanja teksta u Globusu dogodio se uzbudljivi follow-up u kojem su se oštro konfrontirali medijski i politièki akteri. Najveæu je "frku" izazvao Nacional koji je 15. veljaèe objavio tajno snimljene fotografije susreta i ispise (prisluškivanih) telefonskih razgovora istražitelja Haaškoga suda te nekih drugih stranaca (koje novinar toga tjednika naziva "britanskim i amerièkim špijunima") s Maliæem kao njihovim navodnim suradnikom.
Najnovija, tko-zna-koja-po-redu medijsko-špijunska afera u Hrvatskoj, zbog dva me razloga nagoni da porazmislim donosi li prijateljstvo sigurnost i vice versa. Prvi je vrlo egoistièan: ako je moj prijatelj u posljednjih nekoliko godina prisluškivan i fotografiran, onda je lako moguæe kako sam i ja (kao osoba koja se èesto druži s njime) na tim snimkama i fotografijama. Pokušavam se sjetiti o èemu smo on i ja razgovarali, gdje smo se sretali (i šankovi imaju uši), te s kime smo se družili.
Dosta toga ima obilježja manipulativne i antidržavne aktivnosti: recimo, Gordan i ja smo èesto razgovarali o suvremenoj bosanskohercegovaèkoj književnosti, što je moguæa šifra za komuniciranje s ozloglašenom tajnom službom susjedne zemlje, a to vodi do Al-Qa’ide; zajedno smo bili na otvorenju novoga talijanskog restorana u Zagrebu gdje smo sigurno æakulali s mamma-mia obavještajcima; "èoporativno" smo (s prijateljem i suprugama) gledali film o Che Guevari što je valjda dokaz našega ultralijevoga, dakle antihrvatskoga opredjeljenja; družili smo se s onom Vesnom koja se prva zauzimala za uklanjanje spomenika Juri Francetiæu, Andrijom koji je idealistièki "do boli" dao lovu Mesiæu za prvu predsjednièku kampanju, gosparom Ivom koji je kao osvjedoèeni liberal i ugledni amerièki profesor sumnjiv kao takav, te nekim drugim facama krticama; Gordan i ja smo èesto razgovarali o politici i medijima, èinilo nam se nekako više kao bake o kolaèima nego kao zavjerenici o vlasti, ali smo zaboravili kako se kod novinara i intelektualaca nikada ne zna.

"Strani plaæenik" iz stanèiæa

No, pomnije razmislivši, shvaæam kako usprkos tom i drugom kompromitirajuæem materijalu osobno nisam (bio) zanimljiv hrvatskim (protu)obavještajcima. Naime, oni se bave novinarima i strancima, a ja sam samo domaæi profesor koji povremeno nešto kaže ili napiše u medijima kako bi se riješio napasnih novinara ili pak zaradio koju kunu; do sada nisam davao izjave o sluèaju Gotovina i o Haaškom sudu (hm, to je baš znakovito); živim dosadnim, tj. mirnim obiteljskim životom te redovito plaæam raèune HT-u i globe za prometne prekršaje, i tomu slièno. Ne, ja im nisam "napet" ili barem to veæ dugo nisam (devedesetih su me malo obraðivali zato što sam bio u Sorosovu Institutu te javno kritizirao pokojnoga predsjednika, Canjugu i njima sliène, ali ništa strašno — to je ionako bilo vrijeme Bad Blue Boysa).
Drugi razlog moje uznemirenosti nije za zezanje, a odreðen je sljedeæim pitanjima: Pa s kime se ti to, pobogu, družiš? Koga to nazivaš prijateljem? Kako veæ nisi primijetio da tip kojega smatraš prijateljem sudjeluje u zavjerama protiv domovine? Ta i slièna dramatièna pitanja postavili su mi posljednjih nekoliko tjedana neki poznanici. Pokušao sam im nešto važno reæi o svome prijatelju Gordanu, ali oni kao da me nisu slušali — dok sam prièao, èudno su se smješkali (kao da znaju nešto važno što ja ne znam) i lagano vrtjeli glavama (gledajuæi te "vrtoglave", æutio sam se nekako bedastim i naivnim, osobito zato što nisam mogao dokuèiti zašto sam takav).
Što sam, bedast i naivan, htio poruèiti tim ekspertima za medijsko-politièko-domoljubno-špijunsku problematiku?
Htio sam ih ponajprije pozvati da porazmisle ima li Maliæ, uopæe, motiva za špijunske aktivnosti; bio sam im spreman "iz prve ruke" dati za to vezane informacije. Primjerice, upoznati ih s èinjenicom kako moj prijatelj živi sa suprugom u stanu velièine 35 èetvornih metara u zagrebaèkom predgraðu. Ili im dati do znanja kako se Maliæevi voze u svom polovnom automobilu srednje klase. Onim sumnjièavcima koji bi insinuirali kako Maliæ prima masne honorare na raèun u nekoj stranoj banci, rekao bih da piæe u kafiæu koji puta plaæa on, a koji put ja ili neka treæa osoba u našem društvu, što nije baš navada našijenaca koji su "pri kesi". Na izražene sumnje u neke Maliæeve ozbiljne poroke (koji bi stranim agentima mogli poslužiti za "vrbovanje" putem ucjenjivanja) reagirao bih èinjenicom kako znam malo ljudi koji su tako neporoèni (ne kocka, ne pije alkohol osim u sveèanijim prigodama, ne drogira se...), tako normalni kao moj prijatelj.
U redu, Maliæev motiv za bavljenje špijunažom mogao bi biti ideološke naravi. No, ja doista ne znam koju posebnu ideologiju on prihvaæa: u neèemu je desnièar (s obzirom na svoje hercegovaèko podrijetlo, u prošlom ratu borio se neko vrijeme na južnom bojištu), a u neèemu pak ljevièar (ne trpi ikoja izrabljivanja, zauzima se da svi graðani imaju jednake životne šanse). Dobro, moglo bi ga se svrstati u liberalne demokrate, ali ne bi li se svi graðani ove zemlje trebali zauzimati za unapreðenje graðanskih sloboda i razvijanje demokracije. Maliæeva istinska ideologija je ona profesionalna koju je slijedio kada je meðu prvima pisao o razlièitim aferama (Baxter, Hercegovaèka banka, mafijaška ubojstva...) i radi koje žrtvuje svoju osobnu sigurnost (zbog prijetnji smræu neko je vrijeme s obitelji imao 24-satnu policijsku pratnju). Njegova životna etika je novinarska, koja je neodvojiva od graðanske hrabrosti. On nije èovjek bez tajne, ali jedino što zaista pažljivo krije jesu izvori informacija. Ne mogu mu zamjeriti zbog toga, jer ni do afere Watergate ne bi došlo da se doznalo za identitet Dubokoga grla — èovjeka koji je davao podatke Bobu Woodwardu i Carlu Bernsteinu iz Washington Posta.

Skrivaèi prljavog rublja

Iz do sada iznesenog može se razabrati moje èvrsto uvjerenje kako Gordan Maliæ pa ni drugi novinari prozvani u Prezentaciji (uglavnom ih osobno poznajem) nisu suradnici stranih tajnih službi, kao što to nisu ni bivši dužnosnici takoðer istaknuti u tome "materijalu". Ovaj tekst ne pišem da bih nekoga uvjerio u opravdanost toga svog uvjerenja (neka svatko zakljuèuje za sebe), nego kako bih upozorio na jednu veliku opasnost koja veæ predugo prijeti ovoj zemlji i njezinim graðanima. Ta opasnost izvire iz aktivnosti onih obavještajaca koji se na krivi naèin bave krivim "stvarima".
O diletantizmu dijela pripadnika tajnih službi u nas dovoljno govori èinjenica kako su u nas one sve samo ne tajne (èime se, uopæe, posljednjih godina naša javnost više naslaðuje nego pikanterijama i indiskrecijama o obavještajcima) i sve samo ne moderne službe (jer bi one kao dio državne birokracije, prema odreðenju Maxa Webera, trebale biti racionalne i meritorne, te zasnovane na provoðenju zakona).
Da su aktivnosti POA-e krivo usmjerene, dostatno pokazuje Prezentacija i neki drugi materijali iz njezine radionice. Te analize problematiziraju novinare, policijske dužnosnike i haaške istražitelje, umjesto da se bave osobama koje su optužene za ratne zloèine, kao i onima koje se povezuje s trgovinom drogom i drugim teškim kriminalnim radnjama. Treba li, uopæe, podsjeæati kako Republiku Hrvatsku diskreditiraju oni koji krše njezine zakone te se izruguju s državnim i meðunarodnim institucijama, a ne oni koji na javnoj pozornici razotkrivaju te nemile pojave. Tajne službe bi se valjda trebale baviti pravim stranim plaæenicima, primjerice onim dužnosnicima koji su budzašto prodali ili pak pokušavali prodati hrvatske tvrtke strancima.
Gordan Maliæ, Boris Paveliæ, Davor Butkoviæ i drugi nisu praæeni i etiketirani zbog svoje tajne aktivnosti, veæ upravo obrnuto — oni su bili predmet "obrade" POA-e zbog najjavnije moguæe djelatnosti, a to je pisanje tekstova i objavljivanje u novinama. Lažni (sigurnosni) profesionalci pokušali su na stup javnoga srama pribiti istraživaèe novinare kao istinske profesionalce; oni koji guraju nacionalne prljavštine pod tepih optužili su za veleizdaju ljude koji tu prljavštinu iznose na vidjelo radi èišæenja.

Tko æe nadzirati nadziratelje?

Na Juvenalovo zdvajanje "Tko æe nadzirati nadziratelje?", koje neizostavno opetuju upuæeni u tajne službe u nas, moguæe je odgovoriti kako to nadziranje trebaju provoditi razni akteri, od kojih su mediji najvažniji. Naime, ako se o "nadzirateljima" i njihovim aktivnostima može javno govoriti i pisati, to teže predmet njihova njuškanja postaju sami graðani i njihovi privatni životi. S kime se Gordan Maliæ druži, o èemu razgovara s prijateljima i odakle telefonira (i mene pokadšto nazove s govornice, jer mu je to — jeftinije) ili kakav je životni stil imao njegov urednik Igor Alborghetti kada je bio tinejdžer (da ne spominjem "psihoanalitièku" rašèlambu njegovih roditelja), nipošto ne bi trebalo biti podložno oku, uhu i nosu obavještajaca.
Rijeèju, afera Prezentacija nije dovela u pitanje moje uvjerenje kako prijateljstvo ide ruku pod ruku sa sigurnošæu. Èak i onda kada se u naše privatne živote i odnose uplete državna sigurnost.

Povratak