Ustani, premijeru, Stankoviæ te zove!

17.03.2005.

A tako bi se rado Ðukanoviæu “krvi napili”, mnogi koji su Aci Stankoviæu zamjerili neumjerenu oštrinu naspram hrvatskog princa od sira i vrhnja, znamenitog Nenada Ivankoviæa, nadasve pismenog i europski orijentiranog, ali odveæ zaigranog u bespuæima Tuðmanove ere u kojoj je ovaj poznati europejac na državnoj televiziji vodio razgovornu emisiju u kojoj je znao “izgubiti” kontrolu nad vehementnim gostima, a ni sam se nije iskazivao odmjerenošæu. Kada je istodobno bio glavni urednik državnih novina “velikog formata” u kojima su se u to doba dogaðale velièanstvene manipulacije informacijama i kadrovske èistke. Ali, dobro, ako je i velika bijela psina ponegdje zaštiæena vrsta, mogu razumjeti neèiju potrebu da zaštiti i ovo krhko novinarsko biæe bogate prošlosti. A morate priznati da je Ivankoviæ rijetka zvjerka.
No, dogodilo se to u nezgodno vrijeme, baš uoèi gostovanja crnogorskog premijera u mom omiljenom talk-showu. I sad da èujem tko æe reæi da je voditelj bio odveæ blag prema Ðukanoviæu, da crnogorski “vladika” nije zaslužio diplomatski ton pri otvaranju nezgodnih pitanja. Nije da takva nisu postavljena, samo malèice mlitavo. Pa, gdje se Stankoviæa pozvalo na red baš sada, kada bi njegova poslovièna drènost tako dobro poslužila u “kamenovanju” mrskog neprijatelja koji odbija svaku odgovornost za ono što je JNA radila Dubrovniku. Koji nema “nikakve ušteðevine”, ali se osjeæa bogatim, jer živi u “kvalitetnom stanu” i ljetuje u inozemstvu. Doista nije bilo potrebe agresivno rovati po njegovoj osobnoj povijesti, jer to se ne radi premijeru jedne prijateljske države s kojom nikad nismo ratovali. Èekamo hoæe li za vruæi stol, neke nedjelje u dva, konaèno sjesti i naš vlastiti premijer koji najvoli strogo dozirane nastupe u Dnevniku, “dijaloške” proglase naciji u kojima se voditelju obraæa prijateljski, imenom, te mu tu i tamo zahvali na pitanju. Kako toplo, kako iskreno! Samo Sanader Stankoviæa spašava, kao domaæina dosljednog u svojoj nezgodnosti, ako mu ipak doðe u emisiju i pritom odgovori na pitanja koja su ostala negdje u zrakopraznom prostoru onog srezanog priloga iz “Latinice”. Zamislite dan kada æe ovaj, ili bilo koji hrvatski premijer, procijeniti da mora stati pred kamere i odgovoriti na pitanja koja su najnormalnije postavljena Ðukanoviæu: kako imovinski stojite, imate li kakvu ušteðevinu i kolika je, kako ste je stekli?
Možete li to zamisliti? Ja još ne mogu. Bio bi to potez èudesniji od koaliranja sa srpskom manjinom. No, u ovoj zemlji èudesa na takve se presedane pristaje samo da bi se zavladalo. Ili ostalo na vlasti. Èekamo…
Bojim se da æemo se naèekati. Nisu ovo ona “olovna”, ali naivna vremena, kada smo usprkos svemu vjerovali da postoji nada i zamišljali život u ritmu muzike za ples. A koja su, bar glazbeno, “restaurirana” u prošlom “Studiju 10”. Novovalni “pjesnici” s poèetka osamdesetih znali su konstatirati stanje, ali su èesto odašiljali poruke tipa “neka te ništa ne brine”, “boje su u nama”...
Današnji glasnogovornici generacije, hip-hoperi, deziluzionirana su djeca tranzicije kojima možda ništa neæe “ovaj dan pokvarit”, ali zato svih ostalih dana imaju i te kako razloga za “sikiriki” i to otvoreno kažu. Da, njih brine odvratni konzumerizam, njih brine dvolièna, jednako potrošaèka politika, oni vele - i Edo Maajka i TBF - da se ovdje ne isplati imati djecu. Utemeljeno? Možda i nije, ali se dobro prodaje… Dakle, tu više nitko nije naivan.
Kao dijete novog vala nisam bio dirnut nastupom dueta “Neki to vole vruæe” (!?) u “Studiju 10”, ali, bogami, ni fasciniran parlandom olinjalog maèka Rundeka u “Eni”. Crno-bijeli svijet novog vala i poletovskih fotografija danas se glamurizira te glazira u jednom estradnom showu sa èlanovima plesnog studija u pozadini. Prije dvadeset godina nitko ni u delirium tremensu ne bi mogao u istom kadru zamisliti Davorina Bogoviæa i, recimo, plesaèice Sunèane Škrinjariæ. To je bilo nezamislivije nego danas Sanader kod Stankoviæa. Pa se ipak dogodilo. Èekamo…
Doèekali smo da se i “Shpitza” premjesti s neatraktivnog ponedjeljka u nedjeljnu veèer, odmah nakon “Milijunaša” i “Duge mraène noæi”. Pametno. “Red Carpet” može istog èasa biti smotan: posljednje izdanje Despotove emisije bilo je jako dobro, a forte je imalo u odustajanju od subotnje šetnje zagrebaèkom špicom i preseljenju na benkovaèki sajam. Gdje su našli èitavu galeriju neiskompleksiranih narodnih likova poput one gospoðe u bundi koju je, veli, dobila od Tereze preko Caritasa. Ima rupu na šavu rukava, ali æe nehajno odgovoriti: “A kad sam debela!” Fellini, ustani, Hrvatska te zove, zove!
Tko zna, možda se on prije odazove meni nego Sanader Stankoviæu. Dakle, èekamo…

Povratak