Novinari navijaèi uništavaju sportsko novinarstvo

21.03.2005.

Èovjek koji je prvi tekst u novinama objavio 1. veljaèe 1934. godine, a profesionalni novinar postao 1. ožujka 1936. godine, i danas je svakoga tjedna, od ponedjeljka do petka, u svojoj sportskoj redakciji, kojom je urednikovao od 1951. do 1975., a potom bio komentator do 1. sijeènja 1980. godine, do umirovljenja, onog oficijelnog, jer raditi nije zapravo ni prestao, iako æe 10. srpnja ove godine napuniti devedeset godina života, vjerojatno je najstariji aktivni novinar na svijetu. S vremena na vrijeme javi se komentarom, a svakoga dana pomogne mladim kolegama savjetom, korekcijom, idejom, ne dopuštajuæi ni onim najmlaðima, koji bi mu po godinama mogli komotno biti unuci, ako ne i praunuci, da ga nazivaju gospodinom, gospon Žarko, potièuæi ih da ga zovu samo imenom. Zauzvrat nikada razgovor s njima ne poèinje rijeèima: »U moje doba...«.
    Moj je današnji sugovornik cijenjeni kolega Žarko Susiæ u svijet sporta ušao kao desetgodišnji gospiæki djeèaèiæ, kližuæi se po zaleðenoj Novèici. Preseljenjem u Zagreb postao je i atletièar, HAŠK-ovac, ubrzo i trener, koji je odgojio mnoge istaknute naše atletièare, meðu inima i Milku Baboviæ, poslije takoðer vrsnu novinarku. Kao novinar poèeo je u »Jutarnjem listu«, nastavio u »Ilustrovanim sportskim novinama«, »Športu«, »Narodnom listu«, »Ilustriranim fiskulturnim novostima« i »Vjesniku«, u koji ga je doveo jedan od velikana našeg i evropskog novinarstva Frane Barbieri. Pisao je, kaže, u nekoliko država i osam režima. Izvještavao je sa šesnaest olimpijskih igara, od Cortine d'Ampezzo 1956. do Atene 2004. godine. Za svoj je prebogati sportski opus, novinarski, trenerski i organizatorski, nagraðen èetirima nagradama za životno djelo – SOFK Hrvatske, Hrvatskog novinarskog društva, »Mladosti« (alias HAŠK-a) i Hrvatskog olimpijskog odbora.
   

Kao što ste uvijek bili i ostali kritièni prema vlastitim tekstovima kritièni ste i prema radu naših sportskih novinara. U èemu najviše griješe vaše kolege?
    – Tragedija našeg sportskog novinarstva jest što se devedeset i osam posto izvještaja sastoji od intervjua – kaže doajen Susiæ. O sportu ne govori novinar, èovjek koji zna sport, nego vam akteri, trener i igraè, koji uvijek, što je u ljudskoj normali, brane sebe i to nije objektivni izvještaj. Novinar, koji mora biti hladan, vidi da igraè nije igrao dobro, a igraèu je smetala trava, muhe ili ne znam što. Sve se svelo na intervjue, koji su idiotski. Novinar ima spravu, doðe, metne krušku pod njušku, i sve je riješeno. Uvijek spominjem jedan genijalni primjer. Naši košarkaši su, ili jugoslavenski košarkaši su, u Manili osvojili Svjetsko prvenstvo. Vratili su se i na aerodromu ih je doèekao jedan televizijski novinar. Krešo Æosiæ je bio zvijezda tada i on je došao do njega, postavio mu mikrofon i rek'o: »Jeste li zadovoljni?«.
    Svi intervjui sa Zdravkom Mamiæem su remek-djela idiotizma. A ako netko daje malo sabraniji intervju, kao trener »Hajduka« Blaž Sliškoviæ, onda ga napadaju: »Kako to da kritizira igraèe, a dobili su utakmicu«? A baš je taj psihološki moment trenerski vrlo važan, koji mnogi treneri ne znaju. Kada sportaš zakaže na nekoj priredbi dužnost je trenera da mu pomogne, da ga smiri, da mu dade izgovor, da on to prevlada. U mojih sedamdeset novinarskih godina napisao samo jedan intervju, s dr. Ivanom Mecanoviæem. Izvještavao sam i komentirao.
    Jesu li naši sportski novinari uopæe educirani za sportske novinare, iako su, naravno, fakultetski obrazovani?
    – Jesu li uopæe educirani za novinara? Trinaest sam godina predavao na »Šuvarici« i upotrebljavao izraz da je novinar sveznala neznalica. Zašto? Bez obzira na oficijelno obrazovanje novinar mora neprestalno uèit

Neki naši novinari su u minulom ratu govorili da za domovinu treba i lagati, sada se veæ otvoreno laže i za našu reprezentaciju ili »svoj klub«.
    – Toga nekada nije bilo! To ovisi o odgoju ljudi. Nekada su u sportsko novinarstvo dolazili kvalificirani ljudi, sada veliku veæinu regrutiranih mladih ljudi èine – navijaèi. Ja sam odgajan u kuæi da svoj posao radim objektivno. Kad sam izvjestitelj na nekoj priredbi ne tièe me se tko je moj, a tko je tuði, mene se tièe da èitaocu dadem realnu sliku onoga što se zbivalo. Onog momenta kad postanete navijaè vi više ne vidite što se realno dogaða, gubite sliku stvarnosti, koncentrirate se samo na to što æe se dogoditi s »vašom« momèadi. I stvar je gotova. U to mladi novinari teško vjeruju. Kad nisam izvjestitelj onda si, a i tada rijetko kada, odaberem neku simpatiju, u principu slabiju momèad, slabijeg ili siromašnijeg sportaša, ali kada sam izvjestitelj onda me se više ni to ne tièe, onda sam iskljuèivo zrcalo koje snima ono što se dogaða. To se može nauèiti, to se može postiæi, ali trebate htjeti.
    Znaèi li to da to neki ne žele nauèiti? Neki koji prešuæuju kad »njihovi« poruèuju »tuðima« da æe ih ubiti, a zgražaju se kad to urlaju neki drugi.
    – Drastièan je bio sluèaj kada su na jednoj nogometnoj utakmici u Zagrebu u dvije susjedne lože bila dva novinara, jedan navijaè »Dinama«, drugi navijaè »Hajduka«. Njihova su prepucavanja završila tako da su pljuvali jedan na drugoga. Novinari. Kada su se obraèunavali nisu ni vidjeli što se dogaða na terenu, u tom su momentu psihièki vidjeli samo svoju momèad, samo svoje potrebe, a kad su se poèeli doslovno pljuvati uopæe nisu gledali utakmicu. Ali su napisali izvještaj! Na temelju toga izvještaja su odgojeni navijaèi, a to smo doveli do ovih huligana, u redovima BBB-a i tako dalje – sve su njih odgojili novinari navijaèi.
    Kako je bilo nekada?
    – Prije su sportski novinari najprije bili sportaši. Prvi naš profesionalni sportski novinar Hrvoje Macanoviæ bio je sokolaš i svestrano sportski obrazovan, Vladimir Biæaniæ, Milan Kovaèeviæ, Ico Kerhin, Mladen Deliæ, Milka Baboviæ i ja bili smo atletièari, Miro Rede je bio nogometaš... Tek poslije pojavili su se navijaèi. Kad je u novinarstvo ušao Amigo, Zvonimir Magdiæ, došao je kraj novinarstva. On je od onih novinara navijaèa koji priznaju samo svoj sport i samo svoj klub, kao Amigo nogomet i »Graðanski« iz 1944. godine, a sve drugo nijeèu. A ja sam pisao o svim sportovima, i o nogometu, i o boksu, osim o istoènjaèkim borilaèkim vještinama.
   

Koliko je u novinara-navijaèa ljubavi, a koliko pragme? Prodaju li se neki naši novinari?
    – Prodaju se i iz redakcije u redakciju, ali znam na što mislite i bojim se – jako mnogo. Nekada su redakcije bile siromašne i nisu mogle slati svoje novinare na inozemna gostovanja pa su uskoèili klubovi i savezi, koji su odreðene novinare vodili o svom trošku. Taj koji tako putuje odmah je uhvaæen za ruku, može biti najpošteniji, ali onoga momenta kad je vama netko napravio uslugu onda ga bar neæete »nagaziti«, a morali biste ga »nagaziti«. Sasma je jasno da su neki sportski novinari kod nas kupljeni, imaju beneficije, neki èak direktno od klubova dobijaju novac. Jednom prilikom mi je jedan od menadžera »Dinama« htio jednog mladog novinara »Vjesnika« povesti u inozemstvo, a ja sam to kao urednik zabranio. Menadžer me nazvao telefonom i rekao: »Zašto ste to zabranili? Mi forsiramo mladog novinara«. Ja kažem: »Vi forsirate? Ali, ja odluèujem hoæe li on biti novinar ili neæe biti. Ako ja smatram da u Budimpeštu treba iæi naš novinar onda æe on iæi na raèun »Vjesnika«! Tako sam èovjeka spasio da ne postane klupski plaæenik.
    U cijeloj svojoj sedamdesetgodišnjoj praksi do 1980., do penzije, išao sam na raèun »Vjesnika«, oproštajne su mi bile Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine. Nakon toga, s izuzetkom Atlante, za koju mi je troškove puta i boravka platio Hrvatski olimpijski odbor, i samo puta u Sydney – sve ostalo sam plaæao iz vlastitog džepa. Atena prošle godine bila je isto na trošak »Vjesnika«.
   

Kakav tretman sportu uopæe daju naši sportski novinari?
    – Postoji cijela škola falsificiranja utjecaja sporta, jedan od tih falsifikata je procjena sportskih disciplina. Kada su sada u Tunisu naši rukometaši bili finalisti Svjetskog prvenstva, mi smo o tome napravili stranice i stranice, proglasili ih nadljudima, a u »La Gazzetta dello Sport« bilo je pet redaka o tome. Pet redaka. U »Frankfurter Algemeine Zeitungu« bilo je dvadeset redaka o Svjetskom rukometnom prvenstvu u Tunisu uopæe. Kad usporedite rezultate rukometaša, a rukometom se bavi trideset zemalja u svijetu, s pobjedom naših tenisaèa nad amerièkim u Davis cupu onda vidite kakva je golema razlika. Pobjeda naših tenisaèa nad Amerikancima, na amerièkom terenu, u utakmici koja je u momèadskom sistemu strašno važna – ne da se usporediti s igrama naših rukometaša.
    Ili, tenisaèi se registriraju kao petnaesti, devetnaesti, dvadeset i peti, stoprvi, stošesti, tristošesti, èetristopedeseti, petstoti na svijetu, a atletièari, predstavnici mnogo raširenijeg sporta ne registriraju se ako nemaju medalju. Ako je naša Vera Begiæ, bacaèica diska, recimo, èetrdeset i deveta na svijetu, to nitko ne zna, a atletikom se bavi dvjesto dvanaest zemalja na svijetu, praktièki sve zemlje.
    Zašto to nitko od novinara »ne zna«?
    – Zato jer moji dragi kolege znaju brojiti samo do tri. Oni uopæe ne mogu shvatiti da razmak izmeðu treæeg i èetvrtog mjesta ne znaèi ništa, pa dragi televizijski komentatori èetvrto mjesto nazivaju – drvena medalja. Uvredljivo. A treæi može biti jednu desetinku iza drugoga na sto metara, a èetvrti jednu stotinku iza treæega i on je zboge jedne stotinke za naše televizijske komentatore – nitko i ništa. A ako je treæi sekundu iza drugoga on je isto vrijedan.
    Što još zamjerate našem sportskom novinarstvu?
    – Osamdeset posto tekstova u našim sportskim rubrikama sastoji se od proricanja, a tek jedva dvadeset posto od analiza, struènih komentara.