 
|
Arhiva "Iz medija"Hloverkino doba04.04.2005.
Hloverka Novak-Srziæ meðu najutjecajnijim je hrvatskim novinarima. Petnaestak godina njezin rad izravno, gotovo svakoga dana, sukreira stavove milijuna ljudi u regiji. Na HTV Hloverka Novak-Srziæ stigla je u osvit onoga za što smo se nadali da æe, kao dio otpora ludilu iz Srbije, postati demokratskom tranzicijom. Poslije uspješne karijere dvorskoga novinara u Središnjem odboru HDZ-a devedesetih, neprestance zaštiæena aurom fascinacije obmanjivaèima u oblièju svakojakih moænika, protekloga tjedna dosegla je vrhunac, srozavši našu struku ravno u kal: da novinarstvo od novinara samih moraju braniti – politièari. Ured predsjednika Mesiæa, naime, objavio je u petak neuobièajeno, za predsjednika demokratske države rizièno priopæenje: ogorèeno je reagirao na emisiju »Otvoreno«, u kojoj je Hloverka Novak-Srziæ u èetvrtak naveèer opširno razraðivala teoriju zavjere za široke i zabrinute hrvatske mase. Svak bi na to mogao podviknuti: »Otkud politièaru, pa bio i predsjednik, pravo da se plete u nezavisnost medija«? I imao bi pravo – kad svako slovo Mesiæeva priopæenja ne bi bilo istinito. »Ne dovodeæi ni na koji naèin u pitanje pravo svakoga na vlastito mišljenje i uvažavajuæi potpuno slobodu medija, ured predsjednika ipak mora upozoriti da sloboda zastupanja vlastitog mišljenja ne znaèi i slobodu iznošenja laži«, dio je Mesiæeva priopæenja koji pogaða bit emisije zbog koje je – izvolite provjeriti u vlastitoj okolini – mnogi graðanin zgaðeno utrnuo televizor. Rijeèju: izborom gostiju, intonacijom pitanja i smjerom kojim je vodila razgovor o smjeni hrvatskoga èlana Predsjedništva BiH Dragana Èoviæa, Novak-Srziæ izvrgla je ruglu naèela profesionalnog novinarstva, a u korist naših ukorijenjenih predrasuda o bjelosvjetskoj zavjeri protiv Hrvata i tajnoj neprijateljskoj politici Britanije – do te mjere da je èak i HDZ-ov jastreb Andrija Hebrang, ovaj put u ulozi predstavnika vladajuæe politike, morao »bremzati« podsjeæanjem kako Hrvatska nema šanse uèiniti išta, ni za se ni za Hrvate u BiH, odustane li od europskoga puta. Ali zanima nas duh vremena, ne Hloverka Novak-Srziæ. Sama moguænost da se u udarnom terminu glavne nacionalne televizije objavi do te mjere neprofesionalan rad, pa da èak i politièari budu u pravu kada napadaju takvu vrst posla, govori koliko je toga u nas naopako postavljeno. Samovolja utjecajne novinarke malen je problem u usporedbi sa samovoljom vladajuæe stranke koja od protivnika EU preko noæi postaje njezinim glavnim zagovornikom. I u usporedbi s bezbrižnom samovoljom opozicije, tog rezervnog igraèa Sanaderovih promašaja. I u usporedbi s navodnom našom željom da postanemo Europljani, ali pod uvjetom da nam ne diraju samoproglašeno pravo da do samog kraja štitimo heroje koji su iz štosa eliminirali starce po zaboravljenim bespuæima. Sve je to u nas postavljeno naopako, pa zašto onda, je li, zdvajati još nad jednom promašenom emisijom? I zato ovo nije doba Karola Woytile, èovjeka koji je Hrvatsku smatrao sposobnom i vrijednom da ravnopravno s drugima gradi jedinstveni kontinent mira, dogovora i solidarnosti. Ne, ovo nije Woytilino doba; ovo je Hloverkino doba, doba ocvale ideologije koja se uporno lažno predstavlja kao svježa 19-godišnjakinja.
|
AKTUALNO
 |
|||||
Ništa manje nego Poljska, Slovenija, Maðarska ili Estonija, Hrvatska pripada slobodnoj ujedinjenoj Europi – tu je viziju Ivan Pavao Drugi ugradio u svoje usredotoèeno djelovanje snažnoga èovjeka u krhku oblièju, koji Drugome pruža ruku i kada se èini da Povijest time neæe biti oduševljena. Ali on je pruža, poguren, ali ustrajan, kreæuæi uvijek na put mira, oprosta i nade u svijet s manje patnje. Hrvatska, meðutim, ne uspijeva ostvariti europsku viziju. Tko se mogao nadati da to – »pripadati ujedinjenoj Europi slobodnih ljudi« – Hrvati neæe shvatiti kao svi ostali narodi srednje Europe? Umjesto da pojme kako ujedinjena Europa podrazumijeva autonomnu odluku o uvoðenju reda u vlastiti dom kako bi život svakoga od nas postupno postajao boljim, kvalitetnijim i vrednijim življenja, Hrvati su se, shvativši da Europa nije tek »daj-dam«, jeftina zarada na brzu ruku, zakopèali u svoj omiljeni mrzovoljni nacionalizam, i za duže vrijeme, èini se, nadureno odustali. I zato, unatoè javnome žalovanju, ovo nije doba plemenitih znaèajeva. Ovo je drukèije doba; doba, primjerice, novinarstva Hloverke Novak-Srziæ. 
