Objava izvanrednog stanja

07.04.2005.

Malko mi se zgadilo. Ili, kako bi to otprilike mladi umjetnik rekao, proljeæe je, a u meni nemir, od muke bi se izriga u svemir. Gledati televiziju, to je prije dva-tri tjedna, kad me uhvatila kriza, znaèilo isto što i Mesiæu jesti paštetu: nisi je mogao otvoriti a da na njoj ne vidiš Æiru ili Nives Celzijus! Njemu, sad veæ ofucanom blagoglagoljivcu opæeg tipa, glava je definitivno u balunu, a njoj tamo negdje iznad sisa koje su joj vjerodajnica za medijsku sveprisutnost. Od Sanje, preko Rogošiæa, do Alke i inih lifestyle emisija, ovo dvoje trenutaèni su šampioni trlebrlenja radi slikanja. Nives još i razumijem, ona je na osjetljivoj teritorijalnoj granici izmeðu izloga za nogometaše i matiènog ureda, ali Æiro je u nogometu veæ sve postigao. I što mu onda treba da iz drugog pokušaja bude uvjerljivo potuèen u “Piramidi”? Dva puta ni Gotovina ne pomaže, odnosno zaklinjanje u njega. Najmanje su mi jasni urednici koji se svi sjate na iste face u isto vrijeme, ko gladni golubovi na krušne mrvice. Dobro, ajde, Celzijusica se bila našla u dva aktualna skandala, ali što opet Æiro?! Bog te pita odakle njemu apetita! Gužva oko medijskog prostora golema je — postojanje izvan medija, èini se, nije postojanje, svaka prilika je dobrodošla, pa æe se èak i Darko Rundek, de facto umjetnik, slikati za rubriku “Moja kuhinja”. Pa i ja ovu kolumnu, priznajem, pišem samo zato da bih “postojao”, jer plaæu dobivam za skroz drugi novinski posao, stoga zadržavam pravo da od svog hobija odustanem kad god mi postane prenaporan. Ne zbog pisanja, nego zbog gledanja.
Ali, onda je došlo da se gledati mora: Papa umire, televizije prenose i kao da ne mogu doèekati da se najveæa pop zvijezda svih vremena, koja je gotovo do posljednjeg daha ostala na pozornici, vrati u “kuæu svoga Oca”, taj najfascinantniji Hall of Fame. Svjetska blamaža s preuranjenom objavom Wojtyline smrti bila je praæena nervozom i na domaæem terenu — TV postaje natjecale su se koja æe imati bolje tempirane “izvanredne vijesti”, kao da se one mogu najaviti. Najavljuje li CNN “breaking news”? Ne, nego kad se dogode, onda ulete, superiorno tehnièki posredovane. Kod nas ti linkovi izmeðu terena i centrale nikad ne funkcioniraju posve glatko; tako je — više nego sam dogaðaj — skroz napeto pratiti hoæe li terenac ostati mutav ili æe reæi nešto što nije za eter. Ali, treba ih razumjeti: još juèer naši su strani obavještajci svoje “ekskluzive” slali iskljuèivo telefonom uz razglednicu grada iz kojeg se javljaju. Treba se naviknuti na èuda moderne tehnologije i presing konkurencije. I tako smo u išèekivanju “izvanrednih vijesti” potrošili petak, uglavnom slušajuæi o okupljanju vjernika, zajednièkoj molitvi… U subotu se HTV pribrao i pustio normalni veèernji program bez najava “izvanrednog stanja”, za razliku od konkurencije koja je i dalje vrtila telope s terminima iduæih Vijesti. A onda je prva vijest o Papinoj smrti ipak stigla s Prisavlja, redovni program je prekinut i to je bilo to. Dan ranije sve je slièilo na medijsku pijacu s trgovcima koji se “nadvikuju” — ako tempiraš Vijesti pet minuta ranije od drugih, mušterija koja u tom trenutku baulja po svim kanalima doæi æe na tvoj u “dogovoreno” vrijeme i tamo, nadaš se, ostati. Ostanite s nama sve dok Papa više ne bude s nama — taj neizreèeni reklamni slogan jezdio je eterom poput gadljive utvare.
Žalila se Tereza Alki u “Jedan na jedan” (Nova TV) da ju je zaboljela kièma na onoj tzv. fotelji za koju sam odavno napisao kako izgleda poput opituranog isjeèka salonitne cijevi te da je u skladu s time vjerojatno i “udobna”. Pritužbe je imala i Arijana Èulina tjedan dana ranije. Voditeljica veli da æe te “fotelje” morati promijeniti. Mogli su mene odmah poslušati, a ne se ovako pred gostima blamirati. Evo, kako su me poslušali oni s HTV-a kad sam napisao da “Shpitzi” treba promijeniti termin — odmah iduæeg tjedna premjestili su je s ponedjeljka na nedjelju. Još u doba prve “Supernove” predložio sam da se na jednom od naših tisuæu otoka napravi nekakav “Survival” u Hrvata, pa evo èitam da producenti “Ville Marije” baš rade na tome. Dakle, ne samo da hobistièki pišem, nego ispada da sam i medijski konzultant za nikakve novce. Doslovce. No, tješi me onaj slogan: “Najbolje stvari u životu su besplatne.”

Povratak