hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva "Iz medija"Ili si lud za otokom, ili æeš na otoku poludjeti11.04.2005.
Èak i onima koji se novinarstvom bave teško je percipirati što ustvari znaèi biti dopisnik. Ktome još i s nekog kopna sa svih èetiriju strana okruženog morem. Mnogima baš klaustrofobièno, no petero dopisnika »Novog lista« s pet sjevernojadranskih otoka tvrde – nigdje boljeg života od onog otoènog. Kako Ira Cupaæ Markoviæ, Romana Juriæ, Iva Trumbiæ, Josip Portada i Mladen Trinajstiæ taj otoèni život i žive, nema druge nego vjerovati. Sjetimo li se pak one stare narodne koja kaže da prst u moru znaèi vezu sa èitavim svijetom, onda su oni netom spomenuti »svjetski omreženi«. I super obaviješteni, jer posao dopisnika ne poznaje sektore, oni su prva pera svojih otoka i nijedan novinarski žanr, kao ni jedna tema, nije i ne smije im biti tabu. U istom danu izvjeste s nekog kulturnog dogaðanja, pa skoknu malo na sportski teren, svrate u gradsko poglavarstvo, Dom zdravlja, naprave reportažu iz idiliènog, ali od svih zaboravljenog otoènog mjesta, ako treba i prokomentiraju aktualnu temu, a onda sve to napišu i pošalju u »centralu«, u kojoj rade neki poznati glasovi, ali i nepoznati ljudi – jer dopisnici veæinu svojih kolega poznaju po glasu, no rijetke po stasu. Njihova veza s matiènom kuæom je telefonska, internetska i papirnata, ali ona sa èitateljstvom istinska je. Krenuli smo od sjevera k jugu, od Ive Trumbiæ i Mladena Trinajstiæa, dopisnika s otoka Krka. Mladen za sebe kaže da je èistokrvni Bodul. Živi u Krku, gdje je završio i srednju školu, a jedino duže izbivanje iz Krka, osim odlaska na odsluženje vojnog roka, bilo mu je za trajanja studija. Ni onda se nije baš previše udaljio sa Zlatnog otoka. Samo do Opatije, gdje je studirao i završio hotelijerstvo. Mladen je oženjen, otac dvoje djece, te upravo obitelj istièe kao onu koja pati zbog njegovog posla. – Eto, ja u novinarstvu uživam, ali moja obitelj baš i ne. Nikad ne mogu raèunati na neki fiksni dogovor sa mnom. No, s vremenom se èovjek nauèi da se na tzv. glavu obitelji ne može osloniti, pa funkcionira, našalio se Mladen i dodao da se novinarstvom poèeo baviti na nekadašnjoj TV postaji »Krk«, gdje je bio urednik i voditelj. Nakon propasti spomenute televizijske kuæe Mladen je »potražio kruha« u jednom krèkom poduzeæu, ali vrag mu nije dao mira i kad je »Novi list« raspisao natjeèaj, bez imalo dvoumljenja ostavio je siguran posao i dobru plaæu te uplovio u nesigurne novinarske vode, zbog èega, tvrdi, nikad nije požalio. Veæ dugi niz godina ima jedan zanimljiv hobi. – Sviram trubu u gradskoj glazbi Krk, i upravo za to sviranje vezani su najsmješniji dogaðaji iz moje dopisnièke karijere. Naime, buduæi da se nastupi »krèkih limenjaka« èesto poklapaju s dogaðanjima koje moram pratiti i kao novinar, više mi se puta dogaða da sviram, naravno odjeven u uniformu gradske glazbe, s diktafonom u džepu i fotoaparatom oko vrata. I novinarski posao tada odraðujem onako slikovito odjeven, kako slikovito sviraèi pleh muzika uglavnom izgledaju, pa onima koji me ne poznaju sasvim sigurno èesto izgledam kao potpuni idiot! Jadnom je jedan stariji gospodin u Baški, upravo u takvoj situaciji, primijetio kako se mi iz Novog lista stvarno dobro odijevamo, sa smijehom æe Trinajstiæ. Govoreæi o prednostima života na otoku, Mladen ih ne može prestati nabrajati, istièuæi da ih je sve ustvari »skužio« tek onog trenutka kad je otišao s Krka na studij. – Ma, da ja skratim, život na otoku svodi se na sljedeæe – ili si lud za otokom, ili æeš na otoku poludjeti. Nema sredine, kaže Mladen i dodaje da mu jedino ponekad smeta ta »dopisnièka izoliranost« i osuðenost na komunikaciju s kuæom putem maila i mobitela. Nekoliko rijeèi, dogovor, koja minuta za slanje teksta i slike, i to je to! Uz Mladena, uzduž i poprijeko Krka »perom hara« Iva Trumbiæ, diplomirana pravnica koja je novinarstvo brusila u Omladinskom listu »Val« i na nekim radijskim postajama. Poèela je suraðivati u Nedjeljnom Novom listu dok ga je ureðivao Miljenko Marin, a onda ju je Ljiljana Škugor, urednica pokrajinskih rubrika i nadasve otoka, uzela pod svoje. Najtežim u svojim novinarskim poèetcima smatra navikavanje na zadimljene i zagušljive prostorije. – Ali, živ se èovjek na sve navikne, kaže naš narod. Premda Krk i ne smatra pravim otokom jer je s kopnom povezan mostom, kao prednosti života na otoku navodi izvansezonski mir i šumu kojom možeš satima lutati da nikog živog na dvije noge ne sretneš, dok kao glavne nedostatke spominje galopirajuæu apartmanizaciju i ljetnu gungulu. Osobito seoske fešte s gradskim razglasom koji do rana jutra drži budnim èitavo selo. S Krka dolazimo na Rab, i to do Romane Juriæ, nimalo zadovoljne èinjenicom da bi trebala u novinama nastupiti kao ispitanik, a ne onaj koji propituje. Smatra da èitatelje uopæe ne zanima intima onih koji o njima ili njima zanimljivim temama pišu te na postavljene upite odgovara: – Najprije æu ti reæi da mi ova pitanja s našim slikama najviše slièe na školski leksikon. Ne znam koga s Raba zanima je li neka Ira Cupaæ Markoviæ s Lošinja udana i ima li djece, odnosno nekoga s Krka je li Romana Juriæ roðena '62 ili '75. Meni kao èitatelju takav prilog sigurno ne bi bio zanimljiv niti simpatièan. Ali dobro. Roðena sam u Splitu, a živim na Rabu. O obitelji ne želim prièati jer nema nikakve veze s mojim poslom. Do diplome Filozofskoga faksa u Zagrebu nedostaje mi... puno volje. U Novom listu suraðujem, èini mi se, od '96. godine, a poèela sam tako što me je Novom listu, kada se tražio dopisnik s Raba, preporuèila Mirjana Grce, i to bez mog znanja. Mrzim raditi ankete i to zato što se nitko ne želi slikati, a volim konkretne zadatke. U poslu me znaju dobro nasmijati politièari i to stoga što su svi odreda uživljeni u svoje stranaèke zadatke pa nažalost situacije èesto granièe s tragikomedijom. Da nisam novinarka, ne znam što bih radila, ali znam da nikad ne bih bila uèiteljica, završava Romana. Ona koja pokriva najveæe podruèje, a kolege ju vole zvati Amazonkom s Cresa, zove se Ira Cupaæ Markoviæ i suvereno vlada cijelim cresko-lošinjskim arhipelagom. Roðena Zadranka, 13. je ožujka ove godine proslavila 13. obljetnicu života na otoku. Završila je socijalnu pedagogiju na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu, a osnove novinarstva savladala je na Radio Zadru, odnosno pišuæi za »Slobodnu Dalmaciju«. – Buduæi da je u mojoj 23. godini zov Zagreba bio prejak, nakon godinu dana novinarstva u Zadru vratila sam se u Zagreb, gdje sam radila s maloljetnim delinkventima, djecom koju su roditelji ostavili, klincima koji su u životu osjetili sve osim ljubavi. Željela sam im dati najbolje od sebe, što prilièno potroši. Nakon deset godina Zagreba opet zov, ali ovaj put mora, i tako sam se našla na kopnu sa svih strana okruženim morem. Otok me ponovo vratio u novinarstvo, i to 1995. godine, na prijedlog sarajevskog novinara, pokojnoga Dubravka Brigiæa, koji je u to vrijeme, èekajuæi vizu za Kanadu, radio kao dopisnik s Cresa za Novi list, a onda me šefica Ljiljana uzela pod svoje. To znaèi samo jedno – piši, piši, piši – i hvala joj za to, kaže Ira. Najdraži su joj zadatci oni nakon kojih ostaje užasno malo vremena za pisanje teksta, ureðivanje fotografija i slanje svega toga. – Volim napetost koja zavlada dok se koprcam s reèenicima i još nisam ni poèela tekst, a urednik zove je li gotov, pa da vidiš panike. Što se pak tièe zgoda i nezgoda iz dopisnièkog života, izdvojila bih onu kad mi je predsjednik Gradskoga vijeæa na sjednici izrekao opomenu. Naime, nije mu se sviðalo kako pišem, pa me èovjek malo ukorio. Za trenutak se èinilo ko da æe me poslati u kut kleèati na kukuruzu. Uopæe, smiješne su mi situacije kada se u maloj sredini ljudi ufuraju na veliku politiku pa to sve skupa zna djelovati prilièno karikaturalno. Najveæom prednosti života na otoku smatra to što je otok odvojen od kopna, no istodobno to istièe i kao najveæi nedostatak. O »transferu« iz Metropole u Cres kaže – prijelaz nije bezazlen. Mijenja nas, može nabolje, možda nagore. Na nama je da odaberemo. No to vrijedi i pri prijelazu iz malog mjesta u veliki grad. I evo nas kod Josipa Portade na otoku Pagu. Roðeni Pažanin, u Zagrebu je diplomirao pravo, a usput studirao i sociologiju, komparativnu književnost i psihologiju. – Oženjen sam Zagrepèankom kojoj se sviða otoèni zrak i život na otoku. Imamo dva sina, Paola i Laura. Volim slikanje, a iza mene je i nekoliko samostalnih izložbi. Obožavam male životinje i pisanje. Objavio sam dosta knjiga – »Kameno postolje«, »Za tebe«, »Rod kamena«, »Posljednji tango«, »Tajna Paškog trokuta«, »Vodiè kroz grad Pag«, monografije »Otok Pag«, »Rajski vrt bogova«, a u pripremi mi je knjiga »Rimska urota«, reèe nam u uvodu Portada, koji se bavi i astrologijom, voli kuhati i živjeti na otoku. – Život na otoku je predivan. Obožavam Pag, obožavam more. Nakon 12 godina provedenih u Zagrebu, nakon gotovo dvije godine u Augsburgu i skoro godinu dana u Londonu, poželio sam malo mira i tišine. Mnogi smatraju da na otoku ima previše nedostataka, ali to nije moje mišljenje. Meni na otoku nikada nije dosadno i otišao bih samo ako bih morao. Josip dodaje da su njegovi novinarski poèetci vezani za Zagreb, toènije za redakciju »Poleta«. I to sasvim sluèajno. Naime, dopratio je prijatelja Damira Filipoviæa u redakciju i zabunom dobio svoj prvi novinarski zadatak – anketu na Zavodu za zapošljavanje. Otišao, napisao i ostao neko vrijeme u »Poletu«. Prvi honorar potrošio je na dvadesetak dana ludog provoda u Poreèu. Nakon »Poleta« pisao je u »Areni«, pa je uslijedila duga faza, u »Veèernjaku«. Objavljivao je i u nekim slovenskim novinama, radio na Radiju 101, a kad je trebao poèeti raditi »za stalno« u »Veèernjem listu«, jednostavno je rekao – Ne hvala, ja želim biti slobodnjak. I bi tako. S »Novim listom« poèeo je suraðivati 1996. godine, najprije u »Otoènom«, da bi nekoliko mjeseci kasnije pisao za sve rubrike. – U dnevniku sam, u petnaestoj godini, napisao da æu biti novinar. No kada sam došao u Zagreb nisam upisao novinarstvo jer se taj faks u to vrijeme nije ni najmanje cijenio. Novinar ili jesi ili nisi, ne možeš diplomirati novinarstvo i reæi da si novinar. Zato sam upisao pravo. Sviðao mi se taj faks. Diplomirao sam, a kasnije èak pred Ministarstvom pravosuða specijalizirao graðansko pravo. Jedno sam kraæe vrijeme radio kao pravnik, ali sam brzo shvatio da sam se ukrcao na pogrešan vlak i brzo sam iskoèio. Obožavam pisati. Gotovo uvijek pišem noæu, ponekad i ujutro. Popodne nikada. No ljeti ne funkcioniram. Tada slabo pišem. Vrlo slabo, i vrlo malo. Ljeto je ipak za provod, završava Joso ovo naše malo druženje s ljudima koji s mora gledaju na kopno. |
AKTUALNO
