Novinar Mesiæ

29.04.2005.

Dobili smo medijsku scenu kojom caruju pronositelji skandala i poznavatelji podzemlja, umjesto novinara od imena i ugleda èija se rijeè sluša, negativna je ocjena predsjednika Mesiæa hrvatskom novinarstvu.
I površan pogled na kioske dao bi državnom poglavaru za pravo, jer je lako uoèiti da ne prevladava izvješæivanje, nego »predstavljanje života kao sapunice«. Bez obzira na opravdanu kritiènost, Mesiæeva prozivka i geneza zaslužuje ipak dodatnu rašèlambu. Ponajprije, funkcija na kojoj se nalazi nije najbolje mjesto za dijeljenje packi i elaboraciju kakvi bi to novinari po predsjedniku trebali biti. Kada žezlo i tron crtaju poželjni portret, teško je izbjeæi asocijaciju na nekadašnja vremena, kada smo bili tretirani kao »društveno-politièki radnici«, a Partija i njezin satelit SSRN odreðivali tko je od nas dobar, a tko loš. Naravno da predsjednik Mesiæ ima pravo na svoj stav o hrvatskom novinarstvu, no kada ga javno iznosi i kada je oštro kritièki nastrojen, bilo bi novinarski da precizira na koga konkretno misli kako bi njegova informacija bila cjelovita i objektivna. Ako pak smatra da nas je bez iznimke »zadesilo tabloidno novinarstvo«, onda neka to tako i kaže kako bi oni za koje je profesija svetinja i nisu suglasni s njim imali povoda za polemiku.
Mesiæ se pokazao manjkavim izvjestiteljem i dok se prisjeæa èistki kombiniranih s privatizacijom poèetkom devedesetih prošlog stoljeæa kada su eliminirani mnogi profesionalci i kada smo »u ratu i uz rat dobili ratnohuškaèke, nerijetko rasistièke biltene«. Dobar urednik sugerirao bi svakom poèetniku da se kloni generaliziranja, radilo se o huškaèkim novinarima, korumpiranim politièarima ili podmitljivim lijeènicima, jer svijet nije crno-bijel. Štoviše, nepisano je pravilo da se iz mase mraènjaštva i opskurnosti izdvoje i istaknu svijetli primjeri koji nisu dopustili da ih ni prijetnje životima njihove djece, a kamoli novac srozaju na razinu »sijaèa mržnje i netolerancije«. Jer, unatoè inkvizicijskom proganjanju i anatemi izdajnika hrvatstva neki su novinari i u ta huda vremena ostali pri zdravoj pameti uporno svjedoèeæi kakva su ona bila.
Najporaznija za Mesiæa u njegovoj analizi poèetka sumraka hrvatskog novinarstva jest èinjenica da je upravo on bio jedan od najistaknutijih predstavnika režima koji je poticao javno objavljivanje lista za odstrel onih »pogrešne« nacionalnosti, tolerirao zloèine, otimaèinu, izbacivanje iz stanova, teror, kriminal. I nije svoj glas digao odmah, kao neki novinari koji su preranom smræu platili svoju istinoljubivost, veæ tek onda kada se razišao s Tuðmanom, a tek sada, kada za takvo nešto i nije potrebna bogzna kakva hrabrost, o svemu javno progovorio.
Recept za dobrog novinara, rekao bi kolega Igor Mandiæ, vrlo je jednostavan: mozak s jajima. I u ovoj zemlji uistinu je deficitarna roba.

Branko MIJIÆ

Povratak