Hrvatski novinari u Haagu!?!

29.04.2005.

Optužnice za nepoštovanje Suda što ih je protiv trojice hrvatskih novinara - Marijaèiæa, Margetiæa i Šešelja - Haag podigao zbog objave identiteta zaštiæenih svjedoka sa suðenja Blaškiæu, pozitivan su i znaèajan dogaðaj i u haaškoj praksi i za hrvatsku javnost. Naravno da to ne znaèi kako prije presude kolege smatram krivima - kao što se, nažalost, u HND-u nekima veæ omaklo reæi - kao ni da presudu na njihovu štetu priželjkujem. To samo znaèi da zaoštravanje odgovornosti svih novinara, pa i kaznene, smatram dobrodošlim. Kako s obzirom na realnu snagu medija, tako i s obzirom na njihovu ulogu u ratnim tragedijama na našim prostorima.
Jer ne radi se samo o ovdje više puta ponovljenoj dosjetki kako je XX. stoljeæe bilo vrijeme borbe za slobodu govora, a da æe XXI. biti stoljeæe borbe protiv zloupotrebe te slobode. Radi se o tome da svatko od nas zna kako su - najprije srpski, a potom i ostali - mediji odigrali ogromnu ulogu u pripremi i voðenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Nitko u nas nikada za to nije sankcioniran. Ni pravno ni moralno. Stoga ni politièke kazne - nekoliko urednièkih smjena nakon 2000. - nisu mogle imati pozitivan efekt. Dapaèe, nakon 2000. u Hrvatskoj su baš novinari bili zadnji kad je trebalo vraæati oružje…
Haaški tribunal za Ruandu dva je novinara - zbog raspirivanja mržnje koja je dovela do genocida Tutsija - osudio doživotno, a treæeg na 35 godina robije… premda za ratni zloèin oni nisu odgovorni ni zapovjedno, a kamoli individualno. Samo se Boris Dežuloviæ u nas tomu znao radovati. Optužnica te vrste ovdje nije bilo, a neæe ni biti. Zbog toga æe presuda optuženoj trojki novinara, ma kakva bila, u takvu duhovnom, pravnom, moralnom i politièkom kontekstu teško biti pravedna. Ali æe, ma kako glasila, biti više nego korisna.

Povratak