kretenizacija medija

07.05.2005.

Nikad mi nisu bile drage situacije u kojima se novinari bave sami sobom! Znate one kad pretjerujemo u procjeni važnosti samih sebe, kad vlastitim sudbinama i problemima punimo stranice i naslovnice – tv dnevnike umjesto da pokušamo biti savjest društva. Situacije tog tipa smatram godovo nepristojnima, jer u tim našim sapunicama koje nerijetko traju danima ili tjednima postajemo subjektivni, navijaèki raspoloženi, pristrani do krajnjih granica, što je priznat æete, ako se poštuju postulati struke, pogubno za naš posao i konaèan proizvod: novine, èasopise, radio i tv emisije. Jako æemo zamjeriti lijeènicima kad u žaru borbe za svoja prava zanemare pacijenta i struku, ali isto tako sebi odveæ lako oprostiti što æe èitatelji zbog novinarskih problema i razmirica biti prikraæeni za dio informacija, umjesto kojih æe se suvereno šepuriti naša prava i poteškoæe.
   
    Elem, ovaj podugaèak uvod shvatite kao iskrenu ispriku što æu i ja ovaj puta biti nepristojna i nakon što smo vam danima krali prostor lamentiranjima oko toga ima li ili nema novinar pravo otkriti identitet zaštiæenoga haškoga svjedoka (mada u dubini duše svatko, ama baš svatko od nas zna da novinarsko pravo prestaje ugrožavanjem tuðih života, a ovdje je život svjedoka u doslovnom smislu te rijeèi mogao biti ugrožen), progovorila bih o frci i strci u kojoj smo se našli nakon objave ovogodišnjih lauerata novinarskih nagrada.
    Jedna je nagrada, kao što znate ona dodijeljena Silviji Luks izazvala takav revolt dijela kolega da su odluèili napustiti Hrvatsko novinarsko društvo nezadovoljni odlukom ocjenjivaèke skupine u sastavu Ante Granik, Vanja Sutliæ, Jure Ozmec, Velimir Ðuretiæ, Robert Tomljanoviæ i Ernest Marinkoviæ, koja uzgred budi reèeno i nije bila jednoglasna.Veæina je procijenila kako kontroverzna novinarka usprkos blamaži s amerièkim izborima zaslužuje »Mariju Juriæ Zagorku«. Smatrali su kako razgovor s Carlom del Ponte jest vrijedan nagraðivanja zbog izbora sugovornice i aktualnosti problematike kojom se ona bavi. Po meni je najvrijednije da je novinarka Carlu uopæe dobila, jer tužiteljica novinare izbjegava podjednako uspješno kao Gotovina Haag, ali svjesna sam da je sve što je potom oko tog interviewa uslijedilo vrlo, vrlo sporno – od emitiranje dijela razgovora koji nije oèito bio službeni, pa do ucjene HINA-om i navodnog konzultiranja s premijerom!
   
    No ne bih sada željela suditi niti opredjeljivati se za i protiv nagrade Silviji Luks, jer to nažalost nije ni prva ni zadnja nagrada oko koje se ne možemo svi složiti. Sjetimo se samo kontroverzi oko izbora Pukaniæa za novinara godine, ali i nekih drugih tokom olovnih devedesetih zbog kojih ipak nije bilo masovnih vraæanja iskaznica cehovske organizacije...
    Smiješnim mi se èini i odlazak devetnaestero novinara HTV-a iz HND-a zbog èinjenice da je to jedina novinarka zbog koje se HTV javno isprièao gledateljima. Zar nije to razlog da se ode s HTV-a zbog propuštenih isprika u razdoblju od '90. do 2000. kad se iz svih novinarski oružja praskalo po svemu razlièitom od opcije što ju je zastupala tuðmanovska politika. Skandal oko dodjele nagrada naljutio je i 18 novinara RTL-a. Misle kako su nužni objektivni kriteriji za nagrade koje æe novinari zaslužiti radom ali i osobnim itegritetom, no HND-u ipak ponajviše zamjeraju premalen angažman u zaštiti radnih i socijalnih prava novinara.
    S ovim posljednjim svi se na žalost moramo složiti, mada æe vjerojatno brzinom munje uslijediti obrazloženje da je to posao Sindikata novinara.
    No ja bih toj primjedbi RTL-ovaca, zbog koje æe se zasigurno i ubuduæe odlijevati èlanstvo, pridodala i onu koja neosporno jest problem ceha, a koju od èitatelja i gledatelja krijemo kao zmija noge i pred kojom opet poslušnièki povijamo glave. Rijeè je naravno o sveopæoj kretenizaciji medija što se odigrava pod diktatom tržišta. Od 2000. godine naovamo gotovo da su nestale prijetnje s politièkoga podruèja, ali su na njihovo mjesto preko noæi zasjele moæne korporacije koje od novinara i novinarstva èine produžene ruke marketinga i propagande i rezultiraju senzacionalistièkim užasom i kièem na kioscima i ekranima... Nedavno sam se na jednom skupu prisjetila Sorosovih rijeèi da »samo slaboumnici mogu vjerovati da tržišta imaju savjest...« Ne osjeæaju li to novinari danas u Hrvatskoj žešæe od možda bilo koga drugoga? Zar nije upravo to tema koja bi mogla zanimati i novinarsku organizaciju i èitatelje? Nije li došlo vrijeme da iskreno progovorimo što je to što nas udaljava od stvarnih problema ljudi od kojih živimo. Da pokušamo, ma kako to pretenciozno zvuèalo, na tržištu bez savjesti povratiti našu prirodnu ulogu savjesti društva.

Povratak