Haaška škola

09.05.2005.

VESNA KUSIN

Treba li novinarski ceh braniti svoje èlanove, ili ih isporuèivati kao na pomiènoj traci ravno u Haag kada se tamo, post festum, utvrdi da su neki èlanovi toga ceha »zalažuæi se za istinu« povrijedili neka, nedostupna im haaška pravila? To pitanje što je ovih dana, uz »nagrade istoga ceha« s kojima se neki »ne slažu«, uzburkalo hrvatski medijski prostor, napokon otvara i neka druga pitanja, što se u cehu veæ dugo guraju pod tepih.
Kada i zašto nekoga iz ceha treba braniti pošto-poto? A kada se treba praviti da ceh ne primjeæuje javni ili tek lažno pritajeni linè nekoga iz novinarske branše? Utjeèu li na to razlièite politièke opcije što ih zastupaju pojedini èlanovi ceha, iako su javno svi neopredijeljeni, odnosno neovisni, pa redomice zastupaju opæe dobro? Nije li ceh ideologiziran više no u negdašnjem jednoumlju i treba li uz postojeæi oformiti novi, kao što su to ne tako davno uèinili pripadnici jednog drugog ceha, takoðer vezanog uz pero, rijeè i pisanje, a opet zbog optereæenosti ideologijama koje, navodno, ne bi trebale imati utjecaja na umijeæe pisanja lijepe ili istinite rijeèi?
To opæe dobro preèesto se pretvara u opæe zlo, ne samo kolièinom objelodanjenih tajnih dokumenata i transkripata u originalnim i »prepjevanim« verzijama, u kojima se lako gubi razdjelnica izmeðu istine i laži odnosno izmeðu zbilje i fikcije. Haaške optužnice su na žalost onaj dio zbilje na koji ponekad utjeèe i fikcija. To je nedvojbeno pokazao i »sluèaj Blaškiæ« koji je zbog fikcije skoro zaradio 45 godina zatvora. Koliko je zbilja ili fikcija utjecala na to da mu se kazna naglo istopi upravo do one granice kada je novom odlukom upravo »odradio« cijelu kaznu, ostat æe tajna (ako opet ne procuri), zbog koje bi opet netko mogao na haašku optuženièku klupu. Nejasno, meðutim, ostaje kako se utvrðuje krivica za ispisanu rijeè koja šteti (ili ugrožava vjerodostojnost) Haaškome sudu. Je li kriv onaj koji je prvi objavio tajnu, ili svi oni koji je kao papagaji prenesoše (bez obzira na izvor), ili su krivi samo sekundarni prenositelji »istine«?
Ako je to ostalo nejasno u Haagu, kako æe tek teško biti novinarskom cehu u Zagrebu odmjeriti iza koga treba ili ne treba stati? Je li potrebno nagraditi intervju s Carlom del Ponte kako bi se uspostavila ravnoteža za prošle godine nagraðen intervju s Gotovinom? Razumljiva je sada frka u cehu! Moguæe ga ovi u Haagu oznaèe »zloèinaèkom organizacijom«, jer se našao u istom lancu potpore negdašnjem heroju, koji je i prije suðenja proglašen zloèincem, gotovo gorim od Karadžiæa i Mladiæa, pa je stoga njime ucijenjena cijela Hrvatska.
Nema puta u Europsku uniju bez Gotovine. To je ultimativno od EU-a tražio i SAD, ne imajuæi pritom nimalo grižnje savjesti ne samo za one daleke bivše (ratove) nego i one svježe ratne zloèine u Iraku. A upravo ovih dana kada u Hrvatsku stiže haaška optužnica za novinare, koji su vjerovali da zastupaju istinu (nije li to bila još jedna fikcija?), SAD šalje Hrvatskoj još jednom ponovljenu ucjenu: dok ne potpiše Sporazum o neizruèivanju meðunarodnom sudu (naravno amerièkih graðana, odnosno vojnika koji su mogli biti dijelom tzv. »zloèinaèkih organizacija« diljem Iraka, a i šire), nema amerièke vojne pomoæi Hrvatskoj (kao ni drugim tranzicijskim zemljama koje su mahom potpisale taj dokument što im je otvorio vrata u NATO).
To, dakako, nisu tajne zbog curenja kojih bi netko mogao dospjeti na haašku optuženièku klupu. To je takozvana »javna tajna«(?) na koju Haaški sud ne reagira veæ dugo, ostavljajuæi moguænost svima zainteresiranima da potpišu slavni ucjenjivaèki dokument, kakav je postao uobièajenom politièkom praksom današnjice. I dok Haag na takvo što ne reagira, jedan britanski admiral, oèito iskustveno potkovan, želeæi se osigurati od prevrtljive »politièke pravde«, a posebice meðunarodnih ratnih sudova odnosno ne želeæi da umjesto herojem bude prozvan zloèincem, javno objavljuje svoju ucjenu da æe, bude li takav ratni sud kazneno gonio njega i njegove vojnike, kojima je zapovijedao tijekom iraèkoga rata, za sobom »povuæi još neke ljude«. Možda neke iz ansambla koji je kreirao fikciju o enormnim sredstvima masovnog uništenja, zbog kojeg je Irak trebalo razoriti tako da se samo oèuvaju naftna izvorišta.
Može li slièna fikcija, danas-sutra, istom ucjenjivaèkom metodologijom biti projicirana na zemlje poput Hrvatske, gdje æe se trebati dokopati nekih drugih izvorišta - onih pitke vode? Zato je dobro, možda, u pripravi imati neku »zloèinaèku organizaciju«. Ali sigurno blizu nje nije dobro imati novinare (što u Hrvatskoj nije baš sluèaj), pogotovo ne one koje previše znaju, poput Talijanke Giuliane Sgrene koju je morao spašavati obavještajac Nicola Calipari, plativši to životom (amerièkim metkom). Za tu smrt (Sgrena je tvrdila da su nju htjeli likvidirati jer je previše znala) netko æe dobiti tek »ukor« (što je, razumije se, dogovor politika), baš kao što æe generalica nadležna za amerièke zatvore u Iraku, zajedno s »inkriminiranim« èasnicima, za sva zlostavljanja u Abu Ghraibu biti samo »ukorena«. I zbog toga je uvrijeðena, jer se smatra »žrtvenim janjetom«.
Lako je tako biti »žrtvenim janjetom«, daleko od svake haaške optuženièke klupe na kojoj se zatvorske kazne mogu uspinjati i padati pod utjecajem raznih ucjenjivaèkih ciklona i anticiklona. I kako da onda novinarski ceh u Zagrebu zna, ako u blizini nema svog obavještajca (što može biti pogibeljno), kretanja utjecaja te »haaške škole« (na nju i iz nje), kako da zna treba li èlanove ceha isporuèiti i kojim redom? Treba li zastupati istinu ili laž? Fikciju ili stvarnost?

Povratak