|
Arhiva "Iz medija"
Jozo, hvala ti za istinu! 27.05.2005.
|
|
|
 | U Hrvatskome novinarskom društvu 19. svibnja bila je komemoracija za nedavno preminuloga hrvatskog novinara, istaknutoga publicista, putopisca, profesora i uèitelja mladih, doktora pisane rijeèi i ljudskosti Josipa Grbelju. Još vjerujemo da æemo ugledati poznato lice kako otvara naša vrata i srce, uvijek noseæi nove rukopise, prireðene materijale za nove knjige, nove istine o Hrvatskoj, o svijetu, o nama samima - kazala je tihim rijeèima Milka Ganza, a dugogodišnji novinarski i životni supatnik Jozo Petrièeviæ u prigodnom slovu kratko se osvrnuo na sve ono što je Grbelja (u)èinio. Roðen je u Raslinama, pokraj Šibenika, srednju školu (uèiteljsku) završio je u Šibeniku, Filozofski fakultet u Zagrebu, magistrirao je na temu Novinarske vrste izražavanja i književnost, a titulu doktora humanistièkih znanosti na temu Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945. - 1990. godine stekao je u travnju 1997. godine. Naš Jozo je preminuo 18. travnja 2005. Iza sebe je ostavio brojne zapise, feljtone, reportaže, struène priruènike, knjige, publikacije. Godinama je predano radio kao lektor, uèitelj, novinar, urednik, profesor. Plodne tragove ostavio je u Studentskome listu, Šibenskome listu, poduzeæu Vjesnik, od Starta, Vjesnika u srijedu, Veèernjega lista... do 1994. godine kada službeno odlazi u mirovinu, ali nikada nije mogao mirovati. Brojnim zapaženim prilozima sudjelovao je u Studiju, Areni, Plavom vjesniku, Vikendu, Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku, Fokusu... Objavio je više knjiga: Predaju ne potpisujemo, Lijeèite se sami, Novinarstvo - teorija i praksa, Molitva Katarine Zrinske, Cenzura u hrvatskom novinarstvu, Uništeni naraštaji, Talijanski genocid u Dalmaciji... U pripremi je iscrpna graða o Mariji Juriæ-Zagorki te mnogi drugi rukopisi koji æe, kao i ovaj posljednji, uz pomoæ rodbine i prijatelja ugledati svjetlo dana. Josip Grbelja poèeo je pisati doslovno od školskih klupa. Boreæi se s neimaštinom i nepravdom od roðenja, u Drugome svjetskom ratu doživio je tešku tragediju - devetero nevino ubijenih, od djeda i bake, oca i majke, brata od godine dana, dviju sestara od nekoliko mjeseci, dviju tetaka u najljepšoj djevojaèkoj dobi... Surovo djetinstvo. Meðutim, nauèio je voljeti i praštati. Potpisivao se mnogim pseudonimima (L. Trepuš, G. Josiæ, O. Rokov, J. Raslinac, G. Prukljan/èiæ/...). Tiskao je tridesetak struèno-znanstvenih radova o književnosti, pedesetak feljtona, scenarije za pet struèno-znanstvenih filmova za Televiziju o Jadranskome moru (za Jegulje je dobo prvu meðunarodnu nagradu za scenarij 1978. godine na festivalu u Beogradu!). Sudjelovao je istaknutim referatima na više simpozija o književnome stvaralaštvu u urbanim sredinama, dobio je Priznanje Dragutin Domjaniæ 1976. godine, u tri mandata bio je predsjednik Hrvatskoga društva folkloraša Zagreba, dobitnik brojnih domaæih i meðunarodnih nagrada i priznanja... Iznimno angažiran i u novinarskoj organizaciji, uvijek se isticao kao istinski borac za dostojanstvo profesije i èovjeka, a takvo profesorsko i uèiteljsko pismo utisnuo je u naraštaje mladih novinara, studenata... Priznanje Milan Grloviæ za doprinos ugledu novinarske profesije nije doèekao - primila ga je njegova kæi prof. Ljiljana Pacadi. Taj veliki novinar i èovjek, koji je toliko toga zaslužio u svom plodnom i burnom životu, koji je sve nas zadužio, eto, nije zaslužio da na Hrvatskoj televiziji objave vijest o njegovoj smrti. Njegovi brojni prilozi i scenariji nisu zaslužili ni spomena, njegove sjajne Jegulje izblijedješe pred nekim drugim namnoženim jeguljama, koje se Josipu Grbelji ni dana smrti ne sjetiše. Da jedna nepravda ne ostaje usamljena, pobrinula se Slobodna Dalmacija. On, Dalmatinac po roðenju i življenju, godinama urednik i suradnik Dalmatinskoga izdanja u Veèernjemu listu, suradnik i lektor i redaktor u Zagrebaèkome izdanju Slobodne, nije zaslužio da meðu nagraðenim novinarima sutradan ne objave njegovo ime. Samo o Grbelji i Šimleši - ni slova. Jadna takva Dalmacija, još jadnija Slobodna!... Pretplatite se na Fokus |
Povratak
|
 |
|