|
|
Arhiva "Iz medija"
relevantnih vijesti sve manje 28.05.2005.
|
 Tijekom 2003. godine BBC-jev radijski novinar Andrew Gilligan bio je vijest nekoliko mjeseci, i to od trenutka kad je u svom prilogu iznio tvrdnju da je britanska vlada napuhala izvješæe o iraèkom naoružanju kako bi opravdala rat u Iraku do trenutka kad je krajem sijeènja 2004. godine podnio ostavku da bi zaštitio svoju medijsku kuæu. Želeæi prenijeti svoje veliko iskustvo u izvješæivanju iz više od èetrdeset zemalja, ukljuèujuæi i Afganistan, Pakistan i Kosovo, Gilligan je bio gost seminara »Medijski okrugli stol« kojeg je organizirao Meðunarodni centar za obrazovanje novinara – ICEJ u Opatiji i na kojem je bio sudionik panel-diskusije »Mediji i globalne konfrontacije«.
bbc-ju se vjeruje
Trpjeli ste veliki pritisak od strane britanske vlade jer ste propitkivali njezina izvješæa o vojnom djelovanju u Iraku.
– Bilo je to napad ne samo na novinara, veæ i na cijeli BBC. Nije se radilo samo o napadu na jednu reèenicu u ranojutranjem radijskom programu, veæ o napadu na cjelokupno pokrivanje rata u Iraku od strane BBC-ja. Problem je što u Velikoj Britaniji imamo vrlo snažnu vlast koncentriranu u osobi premijera, vlast koja je bila iznimno popularna... Ljudi u Velikoj Britaniji, naime, vjeruju BBC-ju, više nego novinama, pa je britanska vlada znala da se zaista nalazi u velikim problemima. Trebali su nešto da odvrate pažnju sa svojih grešaka – i onda su izabrali napad na mene, a mediji ne vole ništa više od toga nego pisati o samima sebi. U trenutku kada se to dogaðalo bilo mi je jako teško i nisam mogao puno o tome razgovarati, no sada mogu reæi da sam iznimno ponosan što sam sudjelovao u padu Blairove popularnosti.
blairov osobni rat
Iako su se mnogi nadali da æe Blair izgubiti vlast, to se ipak nije dogodilo. Na koji naèin mislite da je poljuljan njegov integritet kao premijera?
– Iako je izbjegao gubitak vlasti, mislim da je Blairova stranka ipak snosila konzekvencije svojih postupaka, jer su izgubili više od sto mjesta u parlamentu. Što se tièe razloga zašto je Blair ponovo osvojio vlast, mislim da su slièni onima zbog kojih je Bush ponovo amerièki predsjednik, a to je što ni jedan ni drugi nisu imali uvjerljive opozicije. Takoðer, Blair je imao još jednu olakotnu okolnost, a to je što je konzervativna vlast takoðer podržavala rat u Iraku. Èini mi se da
vojno neobrazovani novinari
Na opatijskom ste se seminaru našli da bi barem djelomice utjecali na promjenu ponašanja novinara koji se naðu u središtu ratnih zbivanja. Postoje li mehanizmi koji bi pomogli da novinarsko izvješæivanje bude istinitije?
– Mislim da bi se moglo puno napraviti u dogovoru s urednicima, koji bi trebali reæi – ne šalji ako nemaš ništa. S druge strane, èini mi se da ima puno neznanja kod novinara. Jednako kao što u kazalište neæeš poslati nekoga tko nema pojma o kazališnoj kritici, tako neæeš u rat poslati nekoga koji ne zna ništa o ustroju vojske i terminologiji koja se upotrebljava za vrste oružja ili vojne manevre. U Hrvatskoj je drukèije, buduæi da je nedavno završio rat i hrvatski mladiæi moraju služiti vojsku, no u nekim europskim zemljama, poput Velike Britanije ili Francuske, nema obaveze služenja vojnog roka.
Vaše je mišljenje da su meðunarodni zakoni, bez obzira na èinjenicu da se treba propitati uloga UN-a, i dalje od velike važnosti?
– Važnost medija sagledavam na naèin da ljudi moraju znati da moraju odgovarati za svoja djela, a veliku važnost imaju i mediji, koji ako rade svoj posao, moraju raditi na promoviranju poštovanja meðunarodnih zakona. Èesto se dogaða da mediji gube interes za neke sukobe koji nisu toliko interesantni, a na tim se podruèjima dogaðaju velika kršenja ljudskih prava. | se radilo samo o Blairovom osobnom ratu, a mislim da æe posljedice morati podnositi, i da æe morati otiæi s premijerskog mjesta veæ sljedeæe godine, odnosno da neæe ostati na mjestu vodeæe osobe u Velikoj Britaniji na cjelokupni mandat na koji je izabran.
ne krivim vojsku
U svom ste predavanju naveli kako su novinari èesto prenosili i dogaðaje koji se još nisu dogodili. Na koji su naèin dobivali te informacije?
Mislim da su mediji èesto prenosili i neke informacije britanske vojske koje su bile tek razmišljanja o tome na koji bi naèin htjeli da se odreðene stvari dogode, pa su mnogi novinari bili samo dio britanske vojne propagande. Ne krivim vojsku što je postupala na taj naèin, jer su htjeli psihološki uništiti Iraèane, koji su slušali BBC. Jer, ako su Iraèani mislili da se sve ruši, njihov bi otpor bio manji. Prihvatljivo je da jedan vojnik razmišlja na takav naèin, jer je puno bolje djelovati na takav naèin, nego ubiti ljude. Da sam ja komandant, i ja bih rado lagao novinarima. No, ja ipak nisam vojni zapovjednik, veæ novinar, i moja je odgovornost da prenesem što se uistinu dogaða. Novinarska je krivnja što se nisu propitivali vojni izvještaji. Što nismo ponekad odbijali izvješæivati, jer bi to bila naša odgovornost kao medijskih djelatnika.
hotelsko izvješæivanje
No, ne smatrate kako je sve bila krivnja novinara kao osoba, veæ i poveæanih zahtjeva medijskog izvješæivanja u svijetu masovnih medija?
– Mediji imaju veliku ulogu, ali i imaju velikih problema kako ispuniti tu ulogu. Svjesni smo èinjenice da je bilo primjera zaista lošeg izvješæivanja te dopuštanja novinara da budu neèije marionete. Postoji puno primjera vijesti o kojima su novinari izvješæivali, koje su se poslije pokazale netoènima, poput prièe o postojanju tvornice kemijskog oružja, predaji cjelokupne 51 divizije iraèke vojske amerièkim marincima ili pobune protiv Saddama Husseina u Basri. Zabilježeno je mnogo nekontroliranog izvješæivanja, poput Skynewsa – na televiziji je sve izgledalo kao dobra predstava, no u stvarnosti uopæe nije bilo mrtvih. Sve se to dogaða zbog èinjenice da se zahtjevi za svježim vijestima poveæavaju, a opskrba relevantnim vijestima je sve manja. Primjerice, kad se nalaziš u središtu rata, ne možeš puno vidjeti, a prave informacije možeš dobiti samo ako imaš izravnu liniju s komandatom, što je vrlo rijetko. Novinari su smješteni u hotelu usred Bagdada i mogu vidjeti samo ono što im dopuste da vide, pa se televizijski izvještaj svede na izvješæivanje s balkona hotela i bez moguænosti puno interakcije s Iraèanima kako bi se izravno moglo èuti što oni zaista misle. Novinari usred ratnih zbivanja posjeduju zaista ogranièene informacije, dok su, s druge strane, svjesni kako je njihova medijska kuæa izdvojila puno novaca da ih pošalje te stalno misle kako moraju producirati puno kako bi opravdali novac koji se troši. Tako se dogaða da mnogi novinari pišu o neprovjerenim informacijama, odnosno na naèin na koji nikad ne bi pristali da se nalaze u nekoj normalnoj situaciji. Kad se gleda s pozicije britanskog novinara, do sukoba u Iraku rat je uvijek bio nešto što se dogaða u treæem svijetu, a sad se Velika Britanija našla kao agresor, pa su se samim time i mediji našli u veæim problemima. |
Povratak
|
 |
|
