Pa, to nije normalno!

16.06.2005.

Uvijek je napeto kad Aleksandar Stankoviæ zove goste iz Srbije koji se znaju braniti. Sjeæamo se sraza s imenjakom mu Tijaniæem, a ni Bogoljub Kariæ nije bio mekan orah. Buduæi da je gazda Kariæ velika prièa sam za sebe, vjeèita tema o (ne)odgovornosti srpskog naroda za rat mogla je u razgovoru s njime biti i preskoèena. Zato što je danas ispražnjena od znaèenja baš kao i teško iznudivo “izvinjenje” tamošnjih politièara. Osim ove sitnice, glede samog razgovora ne bih imao što zamjeriti voditelju na kojeg sam, priznajem, slab èak i kad griješi, naprosto zato što je jedna od rijetkih jakih osobnosti na domaæim televizijama. Bahat? A zašto bi to uvijek morala biti mana? Biti neutralan, profesionalno distanciran u intervjuu - po lekciji Zvonka Letice iz njegova udžbenika o tv-novinarstvu - trebalo bi biti pravilo koje podnosi iznimku ako televizija od voditelja svjesno gradi “facu”.
Aca faca to doista jest, za to se sam izborio, to mu nije od HTV-a tek tako poklonjeno. Stoga danas samo od njega možete doživjeti da ministra Primorca upita je li mu veæ netko rekao da ima luðaèki pogled (pa makar to bilo nježno, engleski reèeno - “freaky”), nakon što mu je veæ zamjerio da je arogantan. Stankoviæ jedino mora paziti da pritom ne otkliže u samodopadnost. U posljednje vrijeme iznalazi i alternativne naèine privlaèenja pozornosti na sebe i svoju emisiju, poput onog svlaèenja u paru s Lupinom.
U ovom izdanju s Kariæem posegao je za neèim puno drastiènijim - nedavno “otkrivenim” filmom srebrenièkih egzekucija. I tu mu se dogodila straobalna nedosljednost. Kao što je prije svoga striptiza one koji bi mu to mogli zamjeriti prozvao licemjerima, ovdje je sve gledatelje koji æe pogledati šokantnu srebrenièku snimku posredno proglasio - nenormalnima. Naime, najavio je film uz upozorenje onima koji nisu spremni izlagati se tim prizorima, a potom izgovorio reèenicu viška: “Doduše, teško je zamisliti da bi itko normalan htio vidjeti ovakve scene...” Alo, gospodine Aco!? Film o kojem manje-više svi sve znaju, dakle nikakvo novinarsko otkriæe, puštate - budimo otvoreni - kao šokantni “atrakcijski” zaèin golom talk-showu u nedjelju oko ruèka, a onima koji pristaju na to da ga pogledaju unaprijed nabijate grižnju savjesti. Tko je, molim vas, ovdje lud, dakle nenormalan? Tko je ovdje, na kraju krajeva, licemjer? Urednik koji pušta film ili oni koji ga gledaju, a po njemu ga zapravo i ne bi trebali gledati? Ovo pitanje, naravno, ne išæe odgovor.
Snimku sam pogledao bez grižnje savjesti, ali s velikom dozom muènine i - divljenja. Odmah æu objasniti... Tu nema nikakvog klanja, liptanja krvi, navodnog nabijanja na kolac o kojem æe kasnije govoriti Kariæ. Samo hladno, precizno ispaljivanje rafala u izmrcvarene ljude. Ta nepodnošljiva lakoæa ubijanja najstravièniji je sastojak snimke. Istodobno, ma koliko to uvrnuto zvuèalo, ovaj film je velièanstven spomenik ljudskom dostojanstvu. Mislim na žrtve, na te uglavnom vrlo mlade muškarce koji su šutke èekali svoj red, bez ijednog zapomaganja, bez padanja na koljena. Jedino što im je kao živim ljudskim biæima bilo preostalo jest taj komadiæ samopoštovanja pred krvnicima. I to malo slobodne volje koju su još mogli iskazati iskoristili su do kraja. Ne znam da li bih osobno imao snage za to. Klanjam im se do poda i iskreno divim! S druge strane, viðenim ubojicama rado bih priuštio prijeki sud i priliku da se iskažu na isti naèin.
A Stankoviæu bih preporuèio da ne pušta filmove za nenormalne, ako prethodno nije naèisto sa svojim motivima.

Povratak