 
|
Arhiva "Iz medija"strahujem za sjeæanje na srebrenicu09.07.2005.
razgovarao boris paveliæ Sjediti oèi u oèi s Emirom Suljagiæem znaèi razgovarati s èovjekom za kojega znate da ga je samo hir zapovjednika ubojica spasio sudbine 8.106 Bošnjaka ubijenih prije deset godina u Srebrenici. Danas tridesetogodišnji ugledni novinar sarajevskih »Dana« u svojoj je upravo objavljenoj knjizi »Razglednica iz groba« opisao, meðu ostalim, i to kako mu je Ratko Mladiæ osobno poštedio život, vrativši mu iskaznicu UN-ova prevoditelja, neposredno prije nego što je poèeo zasad jedini genocid u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Sa Suljagiæem, koji æe za dva dana u Srebrenici pokopati oca ubijenog u istom pokolju, razgovarali smo dva dana uoèi predstavljanja njegove knjige u Londonu, gdje je britansko izdanje objavljeno istodobno s bosanskim izvornikom, koje je protekloga tjedna objavio zagrebaèki »Durieux«. Kako se prije rata živjelo u Srebrenici? – Roðen sam u Bratuncu, pored Srebrenice. Bila je to tipièna bosanska provincija socijalistièkog tipa: oko 35 tisuæa ljudi, komitet, policijska stanica i robna kuæa. Imao sam sedamnaest godina kada je poèeo rat, pa mi je teško govoriti o tome jesu li se nacionalne napetosti i ranije osjeæale. Ali evo: moj najbolji prijatelj zvao se Aleksandar Obrenoviæ. Na neki je naèin bilo jasno da se prilièno razlikujemo, ali te razlike nisu utjecale na naše prijateljstvo. Mislim da je tako osjeæala i veæina – do poèetka »antibirokratske revolucije«. Poèetkom '89. srbijanska Služba državne bezbjednosti poèela je upadati na bosanski teritorij i praviti izgrede. Dogodio se jedan prilièno gadan incident s nekakvom obukom ljudi u èetnièkim uniformama i širenjem dezinformacija da u istoènoj Bosni traje kampanja raseljavanja Srba. Od tog èasa tenzije poèinju rasti. Potom dolaze izbori, svak glasa za »svojega«... Grad se prvi put nacionalno podijelio na policiju i Bošnjake s jedne, te vojsku i Srbe s druge strane nakon što je JNA donijela popise regruta, a bošnjaèki roditelji nisu htjeli djecu slati u vojsku, jer je rat u Hrvatskoj veæ trajao. U travnju 1992. poèeo je otvoreni rat. Gdje je danas vaš prijatelj Aleksandar? – Ne znam. Dvaput sam se raspitivao, ali nisam èuo ništa naroèito interesantno. Poslije se više nisam usudio pitati, jer sam se uplašio razoèarenja. Jedina moja lijepa sjeæanja uspomene su iz tog doba, i nisam ih želio kaljati moguæim saznanjem da mi je najbolji prijatelj možda okrvavio ruke. To je najteže pitanje: vaš se život neopisivo promijenio. Kako uspijevate živjeti s osobnim iskustvom genocida? – Zahvaljujem okolnostima. Ravno iz Srebrenice došao sam u Zagreb. Svi moji prijatelji ili su ostali u Bosni, ili su otišli u inozemstvo. Imao sam, dakle, priliku razmisliti, i u jednom trenutku pojavila se potreba da nastavim školovanje. Tijekom cijelog rata, naime, opsesivno sam želio nastaviti školu, nastaviti uèiti. Otišao sam studirati. Tri su godine prošle prije nego što sam išta o Srebrenici napisao. Knjiga je vrlo faktografska, gotovo emotivno hladna. Kako ste to uspjeli? – Odluèio sam je napisati baš tako, jer sam shvatio da æu samo jezikom koji neæe 'bojati' èinjenice uèiniti uslugu ljudima koje sam poznavao i volio. Ne umišljam da sam napisao išta konaèno i univerzalno, ali to je komadiæ onoga što sam imao kazati. Je li toèno da je vaša knjiga jedna od prvih o Srebrenici napisanih iz, a ne izvan BiH? – Jest, prva je tog tipa. Objavljeno je nekoliko akademskih djela, iako mislim da ozbiljnoga istraživanja srebrenièkog zloèina u BiH zapravo nema, a to je apsolutno strašno. Zašto nema memoara i sjeæanja, ne znam. Moja je knjiga možda i posljedica toga što sam mogao biti komotniji: trebalo mi je tri mjeseca da je napišem, pa još mnogo toga da rukopis dotjeram... Veæina ostalih moraju preživljavati, nemaju vremena za pisanje. Vjerojatno je to jedan od razloga, no ako se u BiH bude moglo lakše živjeti, iskreno se nadam da æe biti i takvih tekstova. Moj je veæi problem strah od te akutne politizacije svega i svaèega u BiH, pa onda èak i Srebrenice. Time, za poèetak, ne èinimo uslugu žrtvama.
Kad kažemo 'Srebrenica', mislimo na svaku žrtvu ponaosob. U knjizi naglašavate kako bi voljeli opisati svakoga tko je ondje stradao. Hoæete li to uèiniti? Znaèi li to da se bojite za pamæenje Srebrenice? Kako se èovjek može istodobno nositi s osobnim iskustvom genocida s jedne, te nemarom prema njemu s druge strane?
|
AKTUALNO
 |
|||||
