UMRO RANKO DOROTKA

18.07.2005.

Ranko Dorotka, roðen u Splitu 17. veljaèe 1952., umro je u Splitu 17. srpnja 2005. od posljedica novinarstva. O "uzrocima smrti" dalje se ne bi trebalo ni sporiti ni lamentirati: lijeènici mogu na onom prokletom papiru, smrtovnici ili kako se veæ zove, kojim umrlog iz bolnice isprate meðu èemprese, sto puta navesti i potpisati podatke, na naškomu i na latinskomu, o onoj jebenoj zloæudnoj bolesti, ali jedno je istina — naš je Ranko umro od svoje sudbine, a njegova je sudbina bila novinarstvo! I samo novinarstvo. Uostalom, od njega je i živio.
Cinièniji meðu nama — ili možda samo od emocionalnog infarkta zaštiæeniji muènom okolnošæu da se veæ i prikoviše kolega pred njihovim oèima iz proz(n)e žurnalistièke svakodnevice prerano izdiglo na èast redakcije nebeske — sad bi valjda rekli: novinarstvo dalo, novinarstvo uzelo! Bili bi u pravu. Ranka Dorotku stvorilo je novinarstvo i on ga je živio do posljednjeg daha. Nikad nije ni sanjao ni radio ništa drugo èime bi zaradio plaæu — od šegrtovanja u ljubljanskom "Delu" dok je još studirao ekonomiju, do izvještavanja, komentiranja i urednikovanja u "Slobodnoj" kojoj je prije ravno 25 godina, èini se, rekao i ono "dok nas smrt ne rastavi".
Uistinu, njega nije "uzela smrt", nego njegov zanat sa svim (neodoljivo) smrtonosnim što nosi sa sobom i u sebi; zanat u koji je, još gotovo djeèak, ušao raširenih oèiju i iz njega izišao mrtav. Svojom je smræu, na žalost ni prvi ni posljednji, potvrdio aksiom da novinar važnom viješæu u novinama postane u pravilu tek na kraju velike pustolovine — posvetiš život vijestima i dogaðajima i tek vlastitom smræu postaneš dogaðaj; izjednaèiš se, zaèudno i definitivno, sa svojom profesijom.
Rankova je smrt — ili ipak treba reæi život — "tehnièki" bila novinarenje (sretno, nasmiješeno novinarenje s timbrom dobroæudnog hedonizma; nije bio od onih koji do podne ne vole sebe, a popodne cijeli svijet) od jutra do sutra, ureðivao je gotovo sve rubrike u "Slobodnoj", pisao u "Nedjeljnoj", "Stilu" i drugim izdanjima naše kuæe, izvještavao s koca i konopca, donosio reportaže iz kojih se cijedila lavanda njegova omiljenog Hvara i bijeljeli se snjegovi Slovenije u kojoj je (novinarski) roðen, vodio je gradsku rubriku i "crnu kroniku", redigirao u desku... i stvorio — a nama koji još trajemo namro — nešto što je bilo i ostaje njegov profesionalni zaštitni znak: dobar naslov! Znao je to bolje od sviju. Ranka, istina je, ljudi za života nisu pokopali ordenima i priznanjima one vrste što se kaèe po reverima i objavljuju po Narodnim novinama, ali je u njemu redakcijska "narodna predaja" s pravom prepoznala prvog i neprijepornog naslovmeštra, dajuæi mu dragocjenu nepriznatu titulu Kralja naslova!
Odnio ju je sa sobom na drugu stranu velikoga zida koji dijeli žive od mrtvih, i sad ga, Ranka našega, evo u ovom kapsilu od slova, boje i novinskog papira — evo ga u ovom tekstu nemoænom da smisli sretan završetak i sudbinski dobar naslov. To je Rankovo.

Povratak