Deklasificirati svjedoèenje haaškog zaštiæenog svjedoka

10.10.2005.

Protiv novinara Josipa Joviæa odreðen je pritvor. Haaško je tužiteljstvo optužilo Joviæa za nepoštovanje Suda na temelju famoznog èlanka 77. Pravila o postupku i dokazima, koji predviða zatvorsku kaznu do sedam godina i/ili novèanu do 100.000 eura za svakog tko svjesno, protivno nalogu sudbenoga vijeæa, otkrije informacije koje se odnose na neki postupak.

Joviæ je optužen zato što je u prosincu 2000. godine, unatoè izrièitoj zabrani sudbenog vijeæa, kao tadašnji glavni urednik Slobodne Dalmacije, “svjesno i namjerno” objavio: prvo, ime zaštiæenog svjedoka u sluèaju Blaškiæ; drugo, èinjenicu da je taj svjedok svjedoèio na zatvorenoj sjednici Suda; i treæe, izvode iz njegova svjedoèenja. Uzgred, za isti krimen (ali poèinjen 2004.) optuženi su i novinari Šešelj, Margetiæ i Križiæ.

Nakon što se nije pojavio pred Sudom da bi se izjasnio o svojoj krivnji, Haaški je sud,  oèekivano, izdao nalog za njegovo uhiæenje i izruèenje i proslijedio ga hrvatskim vlastima.

O Joviæevim razlozima neodazivanja pozivu Haaškog suda bespredmetno je raspravljati. To je bio njegov osobni izbor. Slagao se netko s njegovim razlozima ili ne, mislio o Joviæu i njegovim politièkim stajalištima ovo ili ono, potpuno je irelevantno. Meritum sluèaja, od trenutka kad su hrvatske vlasti postale izravno involvirane, odnosi se na naèelno pitanje: ima li graðanin Joviæ pravo na korištenje pravnih sredstava u zaštiti svojih interesa koje mu izrijekom jamèe hrvatski Ustav i zakoni ili pak to pravo nema? I drugo (i u ovome kontekstu zapravo presudno) pitanje: ima li pritom graðanin Joviæ i pravo na primjenu istih pravnih standarda zaštite svojih prava kao i svi drugi graðani ili pak nema? I premda hrvatski zakoni ni na koji naèin ne obvezuju haaške suce, oni obvezuju hrvatske vlasti i hrvatske suce. Kad je riijeè o nalozima Suda, nema automatizma ni u jednoj državi, pa tako ni u Hrvatskoj. Hrvatski sabor donio je 1996. Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom koji, inter alia, propisuje i naèin postupanja tijela javne vlasti (ukljuèujuæi i sudstvo) kad su u pitanju nalozi Haaškog suda, pa i oni o uhiæenju i izruèenju. Važno je naglasiti da su odluka o pritvoru i odluka o izruèenju dvije razlièite odluke (u dva razlièita postupka), koje ni na koji naèin nisu izravno uvjetovane. Naime, moguæe je donijeti odluku (dakako, u propisanoj proceduri) o izruèenju okrivljenika i bez njegova prethodnog pritvaranja (ako za to postoje opravdani i uvjerljivi razlozi).

Kad je rijeè o eventualnom pritvaranju okrivljenika, Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom izrijekom propisuje sljedeæe uvjete: prvo, postojanje naloga Suda; i drugo, jedan ili više razloga za odreðivanje pritvora propisanih Zakonom o kaznenom postupku (a to su: opasnost od bijega, osnovana sumnja da æe uništiti, sakriti, izmijeniti, krivotvoriti dokaze, ometati kazneni postupak utjecanjem na svjedoke, opasnost od ponavljanja kaznenog dijela ili ako je to opravdano zbog naèina izvršenja i drugih posebno teških okolnosti djela).

Dakle, nalog Haaškog suda samo je nužan, ali nipošto ne i dostatan uvjet za odreðivanje pritvora, jer dodatno (kumulativno) mora postojati i jedan ili više uvjeta propisanih hrvatskim zakonom za odreðivanje pritvora.

O pritvoru odluèuje hrvatski sud. Odluka, dakako, mora biti utemeljena na zakonu i uvjerljivo obrazložena. Javnosti su, meðutim, zasad ostali  nepoznati razlozi na kojima se temelji ocjena o nužnosti pritvora. Joviæ je, naime, jasno i opetovano naglašavao da nije bjegunac, da ostaje u Splitu, da æe se pojaviti pred Haaškim sudom, ali da u vlastitoj zemlji želi iskoristiti sva sredstva pravne zaštite koja mu kao haaškom optuženiku osigurava hrvatsko zakonodavstvo. Ostaje dojam da je pritvoren iskljuèivo zbog postojanja naloga Haaškog suda. A to, ponavljam, nikako nije dostatan razlog za odreðivanje pritvora.

Apsurdnosti cijele prièe ipak ponajviše pridonosi ponašanje samog zaštiæenog svjedoka. Zbog objavljivanja njegova identiteta ili èinjenice da je svjedoèio na zatvorenoj sjednici (a da o sadržaju svjedoèenja i ne govorimo) svaki hrvatski graðanin, ukljuèujuæi i njega samog, može i dan-danas biti izvrgnut progonu i za naše prilike drakonskim kaznama.

Naime, sam je zaštiæeni svjedok višekratno (od 1998.) otkrivao i svoj identitet “svjedoka” u sluèaju Blaškiæ i èinjenicu da je svjedoèio na zatvorenoj sjednici, pa i iznosio sadržaj svojeg svjedoèenja tvrdeæi da na sudu nije govorio ništa drugo do onoga što i inaèe govori u hrvatskoj javnosti. Zahvajujuæi samom zaštiæenom svjedoku i gotovo svim medijima u zemlji, svjedokov identitet, èinjenica da je svjedoèio na zatvorenoj sjednici, kao i bit sadržaja njegova svjedoèenja postali su proteklih sedam godina poznat urbi et orbi. Podsjeæam da nema relevantnog hrvatskog medija (tiskovnog ili elektronièkog) koji od travnja 1998. do danas nije objavio te informacije u ovom ili onom kontekstu (ergo, poèinio kazneno djelo nepoštovanja suda).

Zaštiæeni svjedok nije zbog toga, koliko je poznato, trpio nikakve ozbiljne štetne posljedice. Štoviše, u meðuvremenu je zaštiæeni svjedok postao najzaštiæenija osoba u državi. Logièno i opravdano je stoga postaviti pitanje (bez namjere da se na bilo koji naèin utjeèe na zaštiæenog svjedoka): kako to da sam zaštiæeni svjedok nije zatražio od Haaškog suda skidanje oznake povjerljivosti s njegova svjedoèenja i tako poštedio i hrvatske graðane i sebe moguæih nevolja s Haaškim sudom? Posebice imajuæi na umu da je njegovo svjedoèenje (s obzirom na osobu o kojoj se radi) od nespornog javnog interesa, a da je sam zaštiæeni svjedok tvrdio da u njemu nije bilo nièeg spornog ili neistinitog.

Haaški sud u pravilu, u skladu s naèelom javnosti suðenja, prihvaæa takve zahtjeve kad prestanu razlozi koji zu uzrokovali potrebu posebne zaštite, posebice ako dolaze od samih zaštiæenih svjedoka. I to je zapravo pitanje svih pitanja. Zašto bi svima poznati iskaz zaštiæenog svjedoka i danas, nakon sedam godina, trebao biti zaštiæen? Što opravdava da se štiti svima znani iskaz svjedoka koji je u meðuvremenu izabiran na najvišu državnu funkciju? Njegov zahtjev za deklasifikaciju svjedoèenja bio bi èin državnièke mudrosti i odgovornosti te izraz graðanske svijesti.

Povratak