Šok - poticaj potrošnji

21.01.2006.

Sve novine, od prvog do posljednjeg retka, tkanje su užasa. Ratovi, zloèini, kraðe, razvrat, muèenja, zlodjela - orgija opæeg zloèinstva. I upravo tim ogavnim aperitivom civilizirani ljudi svakodnevno ispiru svoj zajutrak.
Kad je to poèetkom šezdesetih 19. stoljeæa Baudelaire zapisao u svoj dnevnik, novine nisu objavljivale fotografije. On se sablažnjavao nad novinskim tekstom kojim su mu umjerenim tempom tadašnjeg vremena stizale najgore vijesti, a mi se danas teško možemo šokirati i najeksplicitnijim snimkama tragedija i zlodjela. Zbog toga što smo vidjeli sve, od posljedica prirodnih nepogoda silnih razmjera do pogubljenja maloljetnika vješanjem, postali smo neosjetljiviji na prizore tuðeg stradanja. Kako je rekao amerièki snimatelja pokolja u Ruandi: »Kad ljudi vide te snimke reæi æe "O Bože, to je strašno" i - nastaviti veèerati.«
Da se ljudi ne bi uljuljali, mediji ih stalno trzaju sve šokantnijim prizorima. Uostalom, poznato geslo tabloida jest »Gdje ima krvi, taj naslov stoji prvi«, a reklamni slogan Paris Matcha davno je glasio: »Težina rijeèi, šokantnost fotografija.«
U nekim je sluèajevima prikazivanje stradanja opravdano i, štoviše, nužno. Onda kad se nakon javnog objavljivanja više ne može praviti da se neke stvari ne dogaðaju (kao što je to sa snimkama koje prikazuju amerièke vojnike dok zlostavljaju talibane), kad je potrebno mobilizirati suosjeæanje (kao, na primjer, u sluèaju podruèja pogoðenih tsunamijem) ili kad se želi potaknuti javnost na angažman (fotografije i snimke stradalih u ratu u Hrvatskoj i BiHi). A što je s onima koji umiru u svakodnevnim nesreæama i koji su svoje mjesto u medijima zadobili tek vlastitom tragedijom? Prestaje li njihovo pravo na privatnost u trenutku njihove smrti, imaju li njihovi bližnji ikakva prava i jesu li ta prava manja od prava javnosti na potpunu informaciju?
Gordana Viloviæ, autorica i suautorica nekoliko knjiga o etici novinarstva, smatra da objavljivanje fotografija unesreæenih nije uvijek nužno i od velikog interesa za javnost, osobito kad su u pitanju sasvim privatne osobe i bizarni tragièni dogaðaji. »Koji je interes javnosti da se objavi pougljeno tijelo nastradalog u požaru ili, pak, trenutak izvlaèenja mrtvog tijela iz razmrskanog automobila? Postoji li interes javnosti da se objavi fotografija mrtvog èovjeka koji se bacio s višekatnice?«, postavlja pitanja Gordana Viloviæ na koja bi joj svatko normalan odgovorio nijeèno. Ako bi joj stvarno svatko normalan tako odgovorio, zbog èega je onda crna kronika preplavila medije i postala jednom od glavnih tema svakodnevnih razgovora?
Moguæe obrazloženje jest ono Susan Sontag: zbog toga što je šok postao vodeæi poticaj potrošnje. Zbog težnje za razotkrivanjem tuðe intime i u najtežim trenucima, moglo se dogoditi da se nedavno u jednim dnevnim novinama objavi opsežna fotoreportaža s mjesta automobilske nesreæe u kojoj je poginuo djeèak.
U takvim bi sluèajevima, podsjeæa Gordana Viloviæ, prije desetak godina bila objavljena fotografija cipele na cesti ili nekog drugog simbola, ali danas kao da to nije dovoljno ilustrativno èitateljima. Sada se, kako kaže Gordana Viloviæ, mrtav èovjek (ne)svjesno ubija još jednom - na stranicama novina.
Komercijalizacija i tabloidizacija medija dovela je do, kako procjenjuje Viloviæ, poplave neodgovornosti u plasiranju sadržaja, a osobito u tzv. crnoj kronici, na što su se navikli èitatelji i gledatelji. I više se ne zgražaju. Odnosno, reakcija je najèešæe jednaka onoj kad na cesti naiðu na prometnu nesreæu pa se istodobno zgražaju i nadviruju - da što bolje vide.
Apetit za takvim prizorima neæe se smanjiti, može samo tražiti nove i dramatiènije slike. Budu li se mediji trudili da zadovolje taj apetit, prikazivanje privatnih tragedija bit æe sve bešæutnije. Da bi se to onemoguæilo treba nam zakon jer je apelirati na neèiju etiku previše neobvezujuæe.
Gordana Viloviæ: Koji je interes javnosti da se objavi pougljeno tijelo nastradalog u požaru?
Dragutin Luèiæ: Više puta smo razmatrali kršenje kodeksa èasti nakon objavljivanja fotografija
Gordana Grbiæ: Vijeæe èasti Hrvatskog novinarskog društva ne reagira samoinicijativno
Iva Gaèiæ: Ne uljepšavamo stvarnost, ali i ne želimo nepotrebno šokirati naše gledatelje

Dobar ukus u hrvatskim medijima
Pitali smo neke od urednika u hrvatskim medijima kojim se kriterijima vode kad se izvještava o nesreæama.
Goran Rotim, zamjenik glavnog urednika Informativnog programa HTV-a, kaže da se na javnoj televiziji trude izbjegavati eksplicitne snimke mrtvih ljudi, pogotovo krupne kadrove na kojima bi se vidjele otvorene rane ili lica umrlih. U montaži se odabiru kadrovi kojima æe se objasniti o kakvoj je nesreæi rijeè, ali bez detalja.
Na HTV-u se nije nikakvim pravilnikom definiralo što toèno može iæi u javnost, a što ne, veæ se ocjenjuje od sluèaja do sluèaja, a naèelno se pridržava granice tzv. dobrog ukusa. Ukoliko se procjeni da bi neke uznemiravajuæe snimke ipak u interesu javnosti trebalo prikazati, onda se u najavi priloga upozori gledatelje na njihov sadržaj.
Tako se, primjerice, postupilo kad je HTV prikazao snimku pogubljenja muslimana u Srebrenici. I kad HTV ima snimke koje bi podigle gledanost, jer je znatiželja koju izazivaju mrtva tijela jednaka onoj koju izazivaju naga tijela, u pravilu ih ne prikazuju ili barem izostave sam trenutak smrti. Ipak, kaže Rotim, ponekad se odskaèe od tog pravila, ali se trude da to ne bude u središnjim informativnim emisijama.
Od Nove TV dobili smo uopæen i kratak odgovor koji je potpisala Iva Gaèiæ, direktorica Informativnog programa:
»Informativni program Nove TV izvještava pravovremeno, toèno i temeljito o svakom dogaðaju koji je u interesu javnosti. Ne uljepšavamo stvarnost, ali i ne želimo nepotrebno šokirati gledatelje, niti povrijediti dostojanstvo žrtava i njihovih obitelji.« Kako se neuljepšana stvarnost kreira u medijskoj praksi Nove TV, nismo uspjeli saznati.
Gordana Viloviæ smatra da su rat i stradanja ljudi devedesetih godina donijeli veliku promjenu u medijima. »Nakon svakodnevnog bombardiranja u medijima naprosto je smanjena osjetljivost za ono što je prikladno, etièno ili prihvatljivo za objavljivanje. Zbog te neosjetljivosti ljudi su vrlo dobro reagirali na nov naèin prezentacije sadržaja u poratnom razdoblju«, objašnjava.

Povratak