Duguju mi novce, ako je vjerovati Hrvatskom listu. Bio sam, piše ondje, suradnik Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH. Suradnièki honorar još mi nije isplaæen. Molim onoga tko sve to zna - poèev od kolege Ivice Marijaèiæa - da kaže: gdje je moj teško zaraðeni novac, tko ga je utajio, tko obræe moj kapital zaraðen na tuðim suzama? Doduše, imam i neku satisfakciju.

Na popisu suradnika KOS-a, koji je prije petnaestak godina u Nedjeljnoj Dalmaciji objavio Josip Joviæ, bio sam pri kraju liste, daleko iza Franje Tuðmana i Josipa Manoliæa - a evo me ovdje na prvome mjestu, na kojemu nisam bio još od optužnice za 1968. (od kada sam postao “sigurnosno zanimljiv”). A ne mogu se potužiti ni na “pseudonim”, ako je po Lordu Olivieru. Mogao sam, eto, biti “Morlak” - ali sam unaprijeðen u “Oliviera”, tu, na razini pseudonima, koji otužno zaudaraju po provincijalnom kièu, kao i sva ta ujdurma s Marijaèiæevim popisom udbaša.

Da sam paranoièniji nego što jesam, povezao bih ovaj popis i moje prvo mjesto na njemu s nedavnim podjednako provincijalnim opanjkavanjem u jednom tjedniku, koji je - kako se sam hvalio da bi došlo do mojih ušiju - naruèio neki novinar izrazito koristan “obavještajnoj zajednici”. Pa bih se mogao pitati: kome sam to stao na žulj da s jedne strane lažu da sam istjeran s Fakulteta politièkih znanosti a s druge da sam (bio?) suradnik UDB-e? Takva koordinacija zahtijevala bi ipak veæu kolièinu pameti i trezvenosti, pa ne vjerujem da sam baš ja bio na meti.

Prije æe biti da su mnogi od nas, na tom popisu, naprosto “kolateralne žrtve” stanovitoga politièkog plana, koji je 1997. trebao za unutrašnje obraèune pri veæ zaljuljanome i meðusobno zakrvljenom vrhu, a sada se 2006. vade kao oèajnièki pokušaj povratka na scenu tadašnjih nekih zvijezda, s malo glasaèa i ne baš mnogo èitatelja.

Lako, u svemu tome, za mene. Imam i snage i prostora da se odazovem, makar time davao smeæu pljusku, što ne pridonosi javnoj higijeni. Gadno je što su danas, 2006, objavljena imena i prezimena pokojnih, koji se ne mogu braniti, pa i onih koji su odležali po nekoliko godina zatvora, u Gradiški, a ne samo koji dan u Zagrebu, poput mene 1968.

Ako su inspiratori i autori ovog pothvata tako nisko pali da moraju lešinariti po pokojnicima - onda to ipak govori o njima. A ne o onima na popisu “Suradnièke mreže” za koju Hrvatski list “ne jamèi istinitost podataka objavljenih u njoj”. Što je definitivno priznanje da nije posrijedi novinarstvo nego pamfletistika, prizemna i utuživa, unatoè tome pilatskom ograðivanju.