Objavljivanje popisa navodnih suradnijuèka Udbe u Hrvatskom listu moglo bi još jednom potaknuti raspravu o pokretanju procesa lustracije u Hrvatskoj, baš kao što je to bio sluèaj nakon nedavne izjave Tomislava Marèinka o postojanju popisa suradnika jugoslavenskih tajnih službi na TV Zagrebu.

O tome zašto je proces lustracije za razdoblje prije 1990. u zemljama bivše Jugoslavije propao i iz kojih bi razloga isti taj proces u nekima od tih država bilo korisno provesti i za devedesete godine prošlog stoljeæa, razgovarali smo s direktorom projekta “Lustracija na zapadnom Balkanu” solunskog Centra za pomirbu i demokraciju u jugoistoènoj Europi (CDRSEE) i predavaèem Sveuèilišta u Kölnu Magarditschem Hatschikjanom.

• Gdje je lustracija uspješno provedena?

- Mnogi misle da je najuspješniji primjer DDR-a, u kojem je kljuèno bilo vješto postupanje s dokumentima tajnih službi, koje su vrlo pomno vodile arhive, ali radije bih istaknuo poljski primjer. To je bio jedan od najmekših modela lustracije: dužnosnici i kandidati za javne dužnosti su samo trebali javno reæi jesu li suraðivali s bivšim tajnim službama i onda je to u dokumentima službi provjeravala komisija. Postojao je i popis ljudi koje se, s obzirom na dužnosti, moglo provjeravati i nije bilo nikakvih sankcija za one koji su priznali da su suraðivali s tajnom policijom. One za koje se ispostavilo da su lagali o suradnji, moglo se smijeniti. 

• Kako stoji stvar s novinarima koji su suraðivali s tajnim službama?

- Lustracijom ne možete obuhvatiti sve. Ona se obièno fokusira na javne dužnosnike, a novinari u tu kategoriju ne spadaju. Izuzev, primjerice, direktora nacionalnih televizijskih kuæa. Ako u lustracijski proces ukljuèite i privatne medije, imate problem postavljanja granica. Hoæete li, primjerice, provjeravati i biznismene u privatnom sektoru? Samo èlanstvo ili suradnja s tajnim službama ne bi trebao biti kriterij za sankcije, one se trebaju odnositi na one koji su imali veze s kršenjem ljudskih prava.

• Zašto se lustracijski proces nije na pravi naèin dogodio u zemljama tzv. zapadnog Balkana?

- Zemlje bivše Jugoslavije tu treba promatrati odvojeno, jer se u nekima od njih dogodio rat pa diskusija o lustraciji nije ni dobila pravu šansu. U Albaniji je èak i predsjednik Demokratske stranke Berisha jednom rekao: ‘Svi smo krivi i svi smo žrtve’. To je bio jasan znak da ne želi široku lustraciju.

• Tako je i u Hrvatskoj.

- Da, u Tuðmanovoj je stranci takoðer bilo ljudi iz komunistièkog režima, slièno je bilo i u BiH i u Srbiji pod Miloševiæevim režimom. A i civilno je društvo bilo preslabo da lustraciju nametne kao politièku temu.

• Je li sada, 2006. godine, prekasno za raspravu o lustraciji za razdoblje prije 1990.?

- Imate primjer lustracijskog zakona koji je u Srbiji donesen prije nekoliko godina, a koji se odnosi na razdoblje od sredine sedamdesetih do danas. Dakle, to je moguæe, ali je, isto tako, prilièno teško pokretati lustracijski proces za nešto što se dogaðalo prije dvadesetak godina. 

• Pitanje je i koliko su dosjei tih službi vjerodostojni?

- Vjerodostojnost dosjea je važna jer uspješnu lustraciju možete provesti samo ako su dosjei u redu. U mnogim se zemljama istoène Europe pokazalo da je mnogo dokumenata uništeno.

• Bi li onda, po vašem mišljenju, trebalo provesti proces lustracije za razdoblje nakon 1990.? 

- Naravno da bi bilo u redu da se lustracija odnosi na oba razdoblja. Ali realistiènije je, a u mnogim zemljama i hitnije, provesti lustraciju za devedesete. Za to su razdoblje veæe šanse za provoðenje uspješne lustracije.          Razgovarala Orlanda Obad