Jesu li se najveæi zloèinci izvukli nekažnjeno?

11.04.2006.

Poèetak rada Meðunarodnog kaznenog suda u Haagu na papiru je zapoèeo Rezolucijom 827 Vijeæa sigurnosti Ujedinjenih naroda, jednoglasno donesenom 25. svibnja 1993. U iduæim godinama, zakulisne igre pojedinih velesila u pozicioniranju interesnih zona na podruèju bivše Jugoslavije usporavale su formiranje Tribunala i do danas, trinaest godina poslije, nisu mu dali ovlasti da privodi optuženike kao ni svjedoke iz postrojbi velikih vojnih sila koje su se izmjenjivale na ovim prostorima. Sad, kad je Vijeæe sigurnosti donijelo Rezolucije 1503 (u kolovozu 2003.) i 1534 (u ožujku 2004.) o strategiji završetka rada MKSJ-a, kako bi se do 2010. završila povijesna misija Tribunala, postavlja se pitanje tko æe procesuirati preostalu šestoricu bjegunaca? Prema informacijama, iz tajništva Suda doznajemo da æe, ne budu li do 2010. privedeni Radovan Karadžiæ, Ratko Mladiæ, Stojan Župljanin, Vlastimir Ðorðeviæ, Goran Hadžiæ i Zdravko Tolimir, svi redom optuženici sa srpske strane, njihove predmete preuzeti neki novi sud kojeg æe osnovati UN. U komentiranju naprasnog završetka sluèaja Miloševiæ i moguænostima tužiteljstva i Suda da pred lice pravde dovedu najveæe zloèince s prostora bivše Jugoslavije, glasnogovornica Tužiteljstva Florence Hartmann, vrlo simpatièna i draga osoba, bila je više nego zatvorena.
– Za poèetak želim naglasiti da je Haaški sud osnovan bez meðunarodne policije koja bi imala ovlasti da bilo gdje u svijetu uhapsi bjegunce, veæ su to trebale raditi lokalne institucije. To je jedinstven sluèaj u kojem jedan sud nema nadležnost nad strukturom uhiæenja. U veæini sluèajeva privedenih osumnjièenika, a vjerujem i onih koji su još uvijek na slobodi, oni se kriju na teritoriju svoje države uz potporu policije i politièkih struktura koje bi ih trebale uhititi. Upravo zato najviše inzistiramo na suradnji, jer je to obveza koju politièke strukture moraju osigurati.
Kako to ide u sluèaju Srbije, najbolje smo vidjeli ovih dana kad je glavna tužiteljica Carla del Ponte posjetila Beograd i odigrala još jedan krug politièke igre «mrkve i batine». Ovog puta, Koštunici je ponuðena mrkva u vidu nastavka pregovora o Stabilizaciji i pridruživanju Uniji, a zauzvrat do ljeta barem jedan od dvojca Karadžiæ – Mladiæ treba biti uhapšen i predan Tribunalu. U drugom sluèaju prijeti batina koja uz sve bliže održavanje referenduma u Crnoj Gori, i rješavanje pitanja Kosova, neæe biti nimalo ugodna službenom Beogradu.
Od poèetaka djelovanja Haaškog suda politika je odreðivala tempo rada. Veæina analitièara koji ga veæ 12 godina prate slažu se u mišljenju kako poèetak s procesiranjem niže rangiranih zloèinaca nije dalo zadovoljavajuæu pravdu žrtvama na podruèju bivše Jugoslavije. Dok se sudilo èuvarima logora, lokalnim policijskim, civilnim i ostalim izvršiteljima zloèina, s pokretaèima i ideolozima tog ratnog zla vodili su se politièki pregovori o prekidu ratnih sukoba uz sve državnièke poèasti. Na prošlotjednom seminaru za novinare «Izvještavanje o suðenjima za ratne zloèine pred Meðunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i domaæim sudovima» u Splitu koji je organizirala «Documenta», centar za suoèavanje s prošlošæu, uz Florence Hartmann, Matiasa Hellmana (predstavnika tajništva MKSJ-a u BiH), novinare, nevladine udruge, predstavnike veleposlanstva SAD-a i OSCE-a, skupu su nazoèili i predstavnici državnog odvjetništva, te prof. dr. Ivo Josipoviæ s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Upravo je prof. Josipoviæ u svom izlaganju ukazao na èinjenicu da Tribunal nije dorastao ambiciji koju si je postavio. Naime, prema prof. Josipoviæu, Haaški sud je želio na osnovu izreèenih presuda i sudjelovanja velikog broja povjesnièara, sociologa, geopolitièkih analitièara i ostalih struènjaka donijeti i povijesni sud o dogaðanjima na prostoru bivše Jugoslavije.
– Znanstveni iskaz o povijesnim dogaðanjima na prostorima bivše države je zadatak povjesnièara i ostalih znanstvenika koji jedini mogu dati sud i povijesnu istinu o raspadu Jugoslavije. To zasigurno nije zadatak suda koji bi presude trebao donositi na osnovu osobne odgovornosti optuženog za zloèin koji mu se stavlja na teret. Drugi problem koji je nastao osnivanjem Tribunala je i uvoðenje hibridnog pravnog sustava, mješavine anglosaksonskog i kontinentalnog prava, s kojim odvjetnici iz ovih prostora nisu prakticirali. Ovim pravnim sustavom koji poznaje institut unakrsnog ispitivanja svjedoka, èime se dopušta moguænost obrane da ispita vjerodostojnost svjedoka optužbe, dovelo je, uz pravo uvoðenja cijelog niza svjedoka koji izravno nemaju veze sa sluèajem, do nevjerojatnog odugovlaèenja procesa. Osim toga, nedovoljni broj sudnica i sudskih vijeæa, rezultirali su procesima koji su trajali i po sedam godina do pravomoænosti presude (sluèaj Blaškiæ 1997.-2004. op. a.).
Tako je, prema mnogima, smrt Miloševiæa prije izricanja presude bio još jedan èavao u lijes Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju. Kruna desetljetnog rada tužiteljstva, deseci tisuæa dokaznog materijala protiv balkanskog gospodara rata i mira Slobodana Miloševiæa i njegovih pomagaèa, propala je kad je Vožd jedne noæi zauvijek sklopio oèi, nekažnjeno ušavši u legendu kao još jedan pali «srpski povijesni junak». S time se ne slaže Florence Hartmann, koja decidirano tvrdi da, iako je izbjegao presudu koja je trebala biti izreèena ovih dana da je živ, Miloševiæ nije umro na slobodi i na sudu se suoèio s optužnicom. – Haaški sud nastavlja sa svojim radom. Ima još procesa koji su vrlo bitni, neki su pri završetku, neki tek poèinju, a i dosta dokaznog materijala iz predmeta Miloševiæ preklapa se s drugim predmetima.
Nažalost, koliko god svi bili svjesni da je Miloševiæ jedan od glavnih krivaca za poèetak rata, nakon njegove smrti nikad neæemo doæi do pravne odluke o njegovoj krivnji. Naime, pravno gledajuæi, Slobodan Miloševiæ je umro kao optuženik, a ne osuðenik. Za razliku od njega, ostali glavni ideolozi rata na Balkanu koji su izbjegli Tribunal, poput Brane Crnèeviæa, Dobrice Èosiæa, Milana Paroškog, Zorana Sokoloviæa, Veljka Kadijeviæa, Blagoja Adžiæa, Momira Bulatoviæa, Novaka Kilibarde, Božidara Vuèureviæa, Mila Ðukanoviæa i cijelog niza ostalih likova pravno su slobodni, ali breme zloèina kojeg su potpirivali iz godine u godinu ostaje na njihovoj savjesti. Samo oni znaju odgovor na pitanje kako se s njime nositi.

Povratak