Robert Zuber: Veæ su me poèeli zvati sveti Robert

05.05.2006.

Onih kojima je teško i kojima je za svaki dan života potrebna pomoæ drugih mnogi autori televizijskih emisija sjete se uglavnom uoèi velikih vjerskih blagdana. No veæ osam mjeseci na HTV-u postoji èovjek koji svakoga tjedna, toènije svakoga èetvrtka na neèije bolešæu, neimaštinom ili bespomoænošæu ispaæeno lice vraæa osmijeh. U njegovoj spremnosti da ih najprije sasluša, a onda im i pomogne oni vide spas.

Njihove nade i molbe on je juèer ispunio toèno 30 puta. Zbog svega toga na ovogodišnjoj nagradi Hrvatskog novinarskog društva nazvanoj "Marija Juriæ Zagorka" koja se dodjeljuje za novinarski i reporterski rad stoji njegovo ime Robert Zuber. A može se èuti kako æe ga za serijal "Misija" (koji se prikazuje u sklopu emisije "Život uživo") na dan proslave 50 godina televizije na kojoj radi nagraditi i vlastita kuæa.
Za nagradu HND-a prijavile su me kolegice Maja Sever i Lela Kneževiæ uz potporu cijeloga kolegija pojašnjava Zuber pozadinu druge po redu strukovne nagrade jer je 2002. postao vlasnik one za intervju godine te nastavlja:

Draga mi je nagrada za intervju godine jer je bila prva i zato ima posebnu vrijednost. No ova druga, za "Misiju", ipak mi je draža zato što sam je dobio za drukèiji tip novinarstva u koji sam ušao svjesno, želeæi baš to raditi. Nagrada znaèi da sam bio na pravom putu. Što se tièe još i HRT-ova priznanja, za njega sam i ja èuo. Pokaže li se toènim bila bi to onda potvrda ne samo cijele struke nego i kolega kuæe u kojoj radim. A uz dužno poštovanje prema svim ostalim medijima u nas, teško da bih ovakav projekt mogao raditi bilo gdje drugdje osim na HTV-u. HTV je takva institucija kojoj "Misija" i pripada. Ja sam samo izabrao prostor koji nije bio baš pokriven.

EKRAN: To se pokazalo mudrom odlukom jer ste došavši na HTV izabrali ono što druge oèito nije previše zanimalo. Naime, veæina je novinara tašta pa se najviše brinu za sebe i svoju karijeru, a tek onda za druge. Vi ste krenuli obratnim putem. Više vam je znaèila blizina malih, obiènih i nesretnih ljudi nego politièara i kojekakvih zvijezda.
ZUBER: O taštini drugih kolega ne bih govorio. Moja želja za radom na "Misiji" proizašla je iz mog habitusa. Imam neku socijalnu pretpovijest i to je nešto što me godinama kopkalo. S 19 godina u Zagreb sam došao studirati pravo idealistièki misleæi kako æu s pravom moæi uèiniti ono što je pravièno. Shvativši da sam u zabludi, prebacio sam se na sociologiju, da bih poslije uvidio da ono što želim mogu postiæi novinarstvom. Zato sam te svoje ideje iznio uredniku Veljku Ðuretiæu. On i cijeli tim "Života uživo" reagirali su sjajno. Kazali su: "Hajdmo to realizirati tako da svaki tjedan imamo 15 tvojih minuta". Dogovorili smo se da u svakoj prièi pokušamo odmah imati i rješenje. Evo, juèer smo prikazali 30. "Misiju" i sve smo ih dosad uspjeli sretno riješiti. Da mi je to netko rekao na poèetku sezone, kada smo tek kretali, rekao bih da je to nemoguæe.

EKRAN: Rješavaju li se ti sluèajevi uglavnom zato što je onima koji pomažu možda bitnije da se pokažu na televiziji pa dobra djela zapravo više rade zbog sebe i svoje slave?
ZUBER: Ima tu svega. No mene pozadina neèije pomoæi ne zanima. Ako je to samo zbog kamere, eto im onda kamera pa neka se slikaju. To ide njima na dušu. Iskreno, vjerojatno 90 posto ovih prièa ne bih mogao napraviti da nema kamere. Jer, zamislite da nekog nazovem i kažem: "Dobar dan. Ja sam Robert Zuber. Radim za televiziju. Neæu vas snimiti, ali biste li vi nekome pomogli?" Vjerojatno s druge strane pomoæi ne bi bilo. Dakle, toga sam svjestan. No meni je samo bitno da se svaki sluèaj riješi, jer ljudima koji mi se obrate za pomoæ ne pristupam iskljuèivo profesionalno, veæ se za njih i emotivno vežem.

EKRAN: Iz kolikog ste broja molbi za pomoæ morali odarbati ovih 30 dosad riješenih?
ZUBER: Teško mi je to reæi. Svaki tjedan stiže nam pregršt poziva, pisama, poruka... Naravno, na sve njih nemoguæe je odgovoriti. Odmah na poèetku shvatio sam što mi se dogaða da na sebe uzimam vrlo nezgodnu ulogu Boga jer sam ja taj koji odabire koju æemo prièu raditi.

EKRAN: A kako to odabirete?
ZUBER: Gledajte, tu je težina sluèaja prvi kriterij. U razgovoru s kolegama pokušavam dokuèiti koje sluèajeve treba izdvojiti za obradu. Zato i ova nagrada koju sam dobio nije iskljuèivo moja, nego i urednika Ðuretiæa, kolega Maje Sever, Lele Kneževiæ, Melinde Kurilj i Branka Naðvinskog, novinara u redakciji, ali i mojih producenata Gorana Ugrina i Nedjeljka Ždere, snimatelja, montažera, tonaca, rasvjetljivaèa, vozaèa... Bez svih njih "Misija" ne bi bilo. Sve ih èesto znam jako gnjaviti propitkivanjem kako što uspješnije nešto uèiniti, kako nešto ne zeznuti, jer ovo je prostor u kojem se lako možeš poskliznuti.

EKRAN: Kako odvagujete je li neka prièa istinita ili vas netko pokušava zlorabiti i iskorostiti vašu dobru namjeru?
ZUBER: Tu mi prije svega pomaže intuicija. Kako sam i sam živio taj sustav Centra za socijalnu skrb jednostavno prepoznajem takve stvari.

EKRAN: Jeste li nekad krenuli raditi neku prièu i na pola puta shvatili da vas netko želi zlouporabiti pa ste morali odustati?
ZUBER: Jedna ili dvije prièe su bile takve. Zapravo, sve sluèajeve najprije pokušavam provjeriti u Centrima za socijalnu skrb i u raznim drugim gradskim službama. Zasad sam imao sreæu da ni jedna prièa koja je objavljena nije bila zaèudna, upitna... No znalo se dogaðati, jedan ili dva puta, da sam krenuo raditi prièu, dogovorio snimanja i sugovornike, a onda ipak doznao neke stvari koje mi prvotno nisu bile reèene. Ni tada nisam napravio ništa grubo jer su ti ljudi to uèinili u oèaju.

EKRAN: Je li toèno da vas veæ zovu sveti Robert?
ZUBER: Da. No ta situacija zna biti neugodna jer nisam ni moæan, niti sam neka nadinstitucija. Naime, moæ nemam ja nego televizija. To je ono što je važno. Znaèi, moæ televizije ja samo, više ili manje uspješno, kanaliziram s onih koji moæ imaju na one koji je nemaju.

EKRAN: I politièari tu moæ imaju. Jednog od njih, istarskog župana Ivana Jakovèiæa, oštro ste prozvali kada nije ispunio svoje obeæanje dano Slobodanu Nadžalinu koji je obolio od AIDS-a.
ZUBER : Nisam imao moralno pravo prešutjeti da gospodinu Nadžalinu neæe biti ispunjeno što je pred javnošæu bilo obeæano, a to je davanje zemljišta za kamp-kuæicu koju su mu darovali igraèi Dinama. O moguæim neugodnostima tada nisam razmišljao. Možda je Jakovèiæu nakon svega bilo žao više nego meni, jer je na kraju shvatio da se zaletio. Sad se može postaviti pitanje je li on to obeæanje dao zbog kamere ili je doista i osobno htio nešto uèiniti. Mislim da je bila rijeè o kombinaciji jednog i drugog. No kada obeæanje nije održano, nisam imao druge nego to reæi. Zašto? Zato što mi tada nije bio važan moj ili Jakovèiæev interes ili, na kraju krajeva, interes same televizije, nego interes èovjeka koji je toga dana izlazeæi iz bolnice trebao otiæi spavati na klupu u parku, a u Zagrebu je tada bilo minus 15.

EKRAN: Sve ovo što govorite upuæuje samo na jedno, da bi "Misija" što prije trebala postati emisija pa da se umjesto jednog sluèaja tjedno može obraditi njih više. Hoæe li se ova logika ostvariti?
ZUBER: O tome odluèuju drugi, no razgovaralo se u tom smjeru. Osobno, mislim da bi to bilo dobro, jer bi se tako veæem broju ljudi moglo pomoæi. Zapravo, rubrika je veæ sad nadrasla samu sebe.

EKRAN: Od svih tih stresnih i nesretnih sluèajeva s kojima ste se najdirektnije susreli kako se vi èistite?
ZUBER: Kad vidite 3,5-godišnju Saru iz Osijeka koja ima tumor na mozgu, a i ja imam 3,5-godišnjeg sina, ili kad posjetite dvoje starih nepokretnih ljudi koji se grèevito bore da zadnje godine života provedu sami, i tako onda svaki tjedan po jedan takav sluèaj, to su prièe koje doista traže èišæenje. Recimo da je moje èišæenje moj privatni život koji je na svu sreæu donekle sreðen pa u okruženju sa svojom djevojkom, sa svojim sinom i svojim prijateljima pronalazim snagu za rad. Usto, imam sreæu što radim i u redakciji koja je osjetljiva na te teme pa mi se zna dogoditi da mi se opsuje sve po spisku jer su tijekom "Misije" i nakon nje svi plakali. Ali bez njih to ne bih mogao napraviti. Ili bih tehnièki pao ili bih profesionalno pao ili bih i ljudski pao jer bih se nakon neke prièe poskliznuo. Prije sam radio u okruženju gdje nitko nije mislio na kolegu do sebe: bilo je samo bitno isporuèiti ono što si morao napraviti. Ovdje je drukèije. Ovdje se pita: "Kako si?" Kaže ti se da se èuvaš, malo odmoriš... Shvaæa se kad si od onog što radeæi vidiš utuèen.

EKRAN: Gledajuæi neke vaše "Misije" ni sama nisam izdržala. Krenule su suze. Kako se vi svladavate da i vama dok pred kamerom prièate neku tešku ljudsku sudbinu suze ne poteknu niz lice?
ZUBER: Ja si to ne smijem dopustiti, ali da se i dogodi mislim da mi nitko na tome ne bi prigovorio. Od kolega koji su malo tvrði znao sam èuti kako im je u tome što radim u poèetku bilo previše patetike. No argument da je nešto patetièno za mene je samo opravdanje da nešto ne napravimo ili zaobiðeno. Koliko god mi govorili da je to patetièno raditi, to su sudbine koje neki ljudi žive. Usto, uvijek pazim da ljude o kojima radim prièu ne dovedem u još goru, neugodniju poziciji tako da ih u njihovoj nesreæi nekim svojim potezom još i ne ponizim.

EKRAN: Brižni ste, suosjeæajni, požrtvovni, obzirni... Moglo bi se pomisliti da ste gotovo pa savršeni.
ZUBER: Nisam ja tako savršen èovjek kako bi se iz "Misije" moglo zakljuèiti. Imam i ja mana i zato mi je neugodno. Htio bih da su i neke stvari u mom životu bolje, da imam više vremena kako bih se posvetio sinu kojeg manje vidim zato što više radim. Zbog istog pati i moja djevojka. No na svu sreæu, imam njihovo razumijevanje. Zapravo, ta slika o meni da sam kao Majka Tereza ili neki dobri sveæenik ipak je teret. Ja sam posve obièan èovjek kao i svi drugi. Samo što dio sebe nisam ubio niti æu ikada ubiti, a to je kada èujem da netko ima problem, ne mogu se oglušiti.

EKRAN: Jedan vaš sluèaj završio je kod Aleksandra Stankoviæa. On je dvojicu djeèaka o kojima ste snimili prilog doveo u emisiju s Goranom Štrokom. Meni je to bio odlièan potez, no neki su kolege to okarakterizirali kao reketarenje Štroka od kojeg se, dovevši ga pred gotov èin, iznudio novac. Kako vi ocjenjujete èin svoga kolege koji je na neki naèin nastavio vašu prièu?
ZUBER: Odmah nakon objave priloga o tim djeèacima Aco me nazvao. Reagirao je spontano i sudbina tih djeèaka doista ga je iskreno potresla. Rekao mi je: "Tim klincima nekako moramo pomoæi. Meni je sljedeæi gost Štrok i mislim da se on neæe ljutiti da mi te deèkiæe dovedemo u studio". E sad, izmeðu Ace i mene jest bila rasprava napraviti to tako da Štroka iznenadimo i dovedemo mu djecu ili mu to najprije kažemo. No da smo mu otkrili što želimo, na što bi on naravno pristao, onda bi se javili oni koji bi rekli radili ste reklamu Štroku. A najbitnije je samo ovo Aco je iskreno želio pomoæi i pomogao je.

EKRAN: Ipak, sigurna sam da je bilo i onih sluèajeva u kojima su vas ljudi molili da im pomognete, ali da njihovu prièu ne snimate jer im je neugodno pred drugima iznositi svoju muku.
ZUBER: Da bilo je desetak takvih sluèajeva. Neki su bili toliko teški te sam ja molio da ih ne snimamo, a bilo je i onih koji su zbog srama tražili da kamere ne dolaze. Ipak, i ne snimajuæi ih mi smo im nekako pomogli.

EKRAN: Prije ste radili intervjue s politièarima, glazbenim, glumaèkim i sportskim zvijezdama... Nakon "Misije" biste li se opet mogli vratiti poznatima za koje znate da u razgovorima èesto muljaju i vas i gledatelje?
ZUBER: Ne znam. Zasad me ovo ispunjava.

EKRAN: No koliko je u vama kapaciteta za samo ovakve tužne prièe?
ZUBER: Kapaciteta imam dosta. Možda je to neka hinduistièka prièa pa za neke grijehe iz prijašnjeg ili buduæeg života radim kredit. A kada bih rekao kako me onaj prijašnji tip novinarstva više ne zanima bilo bi to podcjenjivaèki prema kolegama koji se time bave. Oni isto rade važnu stvar: prozivaju, upozoravaju... Zato nikada neæu reæi da se onom prije nikad neæu vratiti.

EKRAN: Prije dva tjedna "Misija" nije prikazana. Zašto?
ZUBER: Tijekom jednog javljanja uživo pao sam pa se sad nešto malo zakompliciralo. Uzeo sam kratko bolovanje jer mi je doktor rekao da se moram ne samo fizièki, nego i psihièki malo odmoriti. No sad se opet vraæam i odraðujem još pet "Misija" do kraja sezone. A onda æu tijekom ljeta dva ili tri tjedna raditi za "Malo misto" te možda nešto i za Svjetsko nogometno prvenstvo.

EKRAN: Prošle godine i vi ste se u emisiji "Otvoreno" našli u ulozi da prièate o svome životu u udomiteljskoj obitelji. Odluka da to uèinite donijeta je lako ili teško?
ZUBER: Najprije nisam htio nastupiti, iako me Hloverka molila. No onda sam u jedan od domova za napuštenu djecu otišao raditi prilog i tamo me jedan deèko, Ivan koji je tada imao 17 do 18 godina, pitao je li toèno da sam i ja prošao isti put kao i on. Uzvrativši mu potvrdno Ivan mi je kazao: "Nemaš pojma koliko mi znaèi vidjeti nekoga tko je uspio u životu". Onda me i ravnateljica doma molila da budem gost u toj emisiji govoreæi da u njezinu domu ima puno djece od 13 do 14 godina za koje ona želi da me vide i na neki naèin shvate kako nije sve beznadno. Ipak moram priznati, biti u toj emisiji nije bilo lako. Na kraju taj moj nastup u "Otvorenom" gledao je i moj nebiološki otac. A moj brat, koji je takoðer posvojen, kasnije mi je kazao da sam bio super. Kad sam ga pitao što kaže stari, odgovorio je da samo šuti, puši i plaèe.

EKRAN: Prije dvije godine došli ste na HTV. Sigurna sam da vas mnogi kolege nisu doèekali dobronamjerno te da je bilo: podmetanja, prigovora, neèijih zloèestih i ljubomornih kometara... No jesu li takvi napadi ipak jenjali kada se vidjelo da ste veliki radnik? Ili je nekima možda i to problem?
ZUBER: U svakoj novoj sredini postoji zazor od pridošlica. I zaziranja od mene je vjerojatno bilo. Meðutim, kolege koji mi nisu bili previše naklonjeni nisu se promijenili u smislu da su mi sad skloni, ali ipak imaju poštovanje prema onome što, koliko i kako radim.

Povratak