Nedjelja je bila sveta za komuniste

07.05.2006.

Za mene nedjelja nije sveta. Za vrijeme komunizma nedjeljom se nije radilo. Od subote naveèer do ponedjeljka ujutro mogla je bomba pasti na svijet, ali se nije mogla nabaviti kila kruha, litra mlijeka • Proslavu Tesle treba pretvoriti u prikaz Tesline galaksije, a to je sva svjetlost koja nas kupa i koja nas odreðuje.

Igor Mandiæ ovogodišnji je dobitnik Nagrade »Otokar Keršovani« Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo. U više od 40 godina javnog djelovanja bio je novinar, pisac, komentator, kolumnist, feljtonist, polemièar, esejist, urednik. Uza sve to objavio je 25 knjiga, a posljednja, »Hitna služba«, navodi se izrijekom i u obrazloženju nagrade. No to mu nije i zadnja. Za nekoliko æe dana biti objavljena nova Mandiæeva knjiga »Sebi pod kožu«, njegovi dnevnièki zapisi od kolovoza 2003. do kolovoza 2004., koji su, kako sam kaže, prerasli u »nehotiènu autobiografiju«.
- Više od 40 godina ste u medijima. Što se u to vrijeme promijenilo?
- Postojao je period stalnosti dok je društveno ureðenje bilo kompaktno, i to toliko da su neki mislili da je to ureðenje za vjeènost ili bar za tisuæu godina. Mi koji smo bili kratkovidni i koji nismo vidjeli pukotine, mislili smo da je socijalistièki režim zabetoniran. Taj period stalnosti zadao je neke konstante pa smo se svi zaprepastili kada su se one srušile. Ta je mijena u jednu ruku bila katastrofalna, neoèekivana, ali naknadno gledano vidimo da su se neke mijene dogaðale i na površini te da su neki od nas u tome èak i sudjelovali.

Masa za interese oligarhije

- Zašto je ta mijena bila katastrofalna? Nju su mnogi htjeli.
- HDZ je na prvim izborima dobio oko 40 posto glasova. Toliko je otprilike onih koji su bili spremni na sve naèine podržati tu jednu mijenu, a da ni sami nisu znali da su povuèena masa za interese oligarhije, i unutarnje i svjetske, što je bilo strašno. Mijena je katastrofalna zato što su u društvu popucale sve dubinske veze. Recimo, meðunacionalni brakovi. Tek se kasnije ustanovilo da su oni meðunacionalni, ljudi prije nisu vodili raèuna o tome da žive u miješanim brakovima, a to je konstanta koja je na ovim prostorima trajala barem tisuæu godina. Odjednom je to postalo sramotno, ružno. Krvne veze su popucale. To je strašno. Krv je veæ tu poèela šikljati. Imovinski odnosi, palež, ubojstva, grabež, bilo kokošara na terenu, bilo suptilna putem agencija, dionica, pretvorbenih makinacija, to je ta katastrofa.
- Uveli ste dvije stvari u novinarstvo: prvo lice jednine i svakidašnjicu. Koliko Vam se to što se kršili pravila i išli protiv struje osveæivalo?
- To je bilo èak i skandalozno u poèetku. Kada sam odluèio svojevrsnu osobnu euforiju pretvoriti u otvorenu i javnu pišuæi o gastroenologiji u jednom tako ozbiljnom politièkom listu kao što je bio Vjesnik, širokogrudno su me propustili, vjerojatno ne oèekujuæi da æe to uopæe zaživjeti. Uspjelo je preko svake raèunice. To shvaæam samo kao djeliæ vlastitoga iživljavanja u pisanju. Time sam htio proširiti ne samo vlastite i èitateljske obzore, nego i utjecati na probijanje skuèenih vidika hrvatske tzv. ozbiljne i velike književnosti, koja je umnogome zapostavljala svakidašnjicu. To mi se obilo o glavu utoliko što su mi ponekad u polemikama i svaðama uzimali za zlo. Na osnovi toga su mi oduzimali pravo govoriti o tzv. ozbiljnim stvarima.

Bio sam »bjelosvjetski agent«

- Nikad niste bježali od polemike s velikima i moænima. Polemizirali ste sa Žankom, Krležom, pokojnim Èajkovskim i klasiènom glazbom?
- S pokojnicima je lako. Polemizirao sam s ukusom svojih suvremenika. To je bio pokušaj da se slomi malograðanski kiè koji je, gle paradoksa, bio zavladao usred socijalistièke kulture koja je morala biti masovna. Zalagao sam se za proboj masovne kulture, koja se pretvorila u medijsku i sve nas skupa pomela u koš. Kada sam to poèinjao, gledali su me kao »bjelosvjetskog agenta«. Meni nije bilo kompatibilno da s jedne strane postoji strogi socijalistièki politièki puritanizam, a da s druge strane kasta glazbenjaka bude tada najprivilegiranija kasta u kulturnim krugovima. Taj me je razdor izmeðu dvije suprotstavljene tendencije natjerao da napravim taj mali ispad a propos muzièkih velièina povijesti.
S Krležom nisam polemizirao za života. Obožavao sam ga onda kao i danas. U meðuvremenu sam napravio rastojanje prema njegovoj velièini kao što èovjek pravi prema vlastitom ocu.
S politièarima više-manje. Sluèaj »Žanko« i moje polemike protiv njegova napada na hrvatski jezièni nacionalizam koincidiraju, a što nisam znao, s velikom unutarpartijskom svaðom. Poslije je ispalo kao da asistiram jednoj politièkoj struji unutar pokreta kojemu ne pripadam, jer nikad nisam bio èlan Partije. Možda se ne bih bio ukljuèio u tu polemiku sa Žankom da on mene nije izrijekom spomenuo. On je u VUS poslao odgovor i kao psu mi je žao i danas što ga redakcija nije htjela objaviti. Godine 1977. imao sam malu razmjenu mišljenja s izvršnim sekretarom CK SKH o apsurdnom pitanju moga eventualnog nacionalizma. On je napomenuo da u mojoj knjizi navodno ima pohvala nacionalizmu. Objasnio sam da je to njegova greška, ali nju su jedva doèekali moji bližnji, moji kolege za dom spremni uvijek kada treba likvidirati kolegu, pa su me izbacili sa svih moguæih spisateljskih mjesta i završio sam na crnoj listi.

Lansiranje iz male Hrvatske

- Kada smo kod velièina, postoji jedna koju jako cijenite, a to je Tesla. Godine 1979. u jednom ste tekstu zazvali Teslinu galaksiju. Ova godina je Teslina i zasad se sve svodi na to gdje treba postaviti njegov kip.
- Tada sam bio zagriženi »mekluhanovac«, oèaran njegovom konstrukcijom Guttenbergove galaksije. Pitao sam se što nakon te galaksije, jer ju je kraj 20. stoljeæa zasjenio. Ukazao mi se oèit paradoks da je Guttenbergovu galaksiju zasjenila elektrièna svjetlost. Nastala je nova galaksija elektriènog svjetla, a to je izmislio Tesla. Tako sam pišuæi o medijskoj kulturi došao do pojma Tesline galaksije. Proslavu Tesle treba pretvoriti u prikaz Tesline galaksije, a to je sva svjetlost koja nas kupa i koja nas odreðuje. To je moje skromno domišljanje kako bismo toga genija mogli šire proslaviti u svijetu. Teslinu galaksiju tek treba oformiti kao pojam. Ponudio sam nekim tijelima koja se bave proslavom Tesline obljetnice, ali vidim da to zasad nitko ne prihvaæa. Jako bi koristilo da taj pojam bude lansiran iz male Hrvatske u svjetsku orbitu.
- Kad smo kod medijskih galaksija, na stolu imate pisaæu mašinu, ne kompjutor.
- Tu sam kontradiktoran, kao u mnogoèemu. Nisam se mogao privoljeti tome. Ostao sam do kraja tipografski bastard. Što æu se takmièiti s djecom u vještini tipkanja i pretraživanja, a za znanje su mi dovoljne knjige.
- Jeste li po današnjim standardima funkcionalno pismeni? Više se ne smatra toliko važnim zna li èovjek »è« i »æ«, nego zna li stisnuti »enter« i »delete«.
- Tu sam apsolutno nepismen. Èak sam i ponosan na to. Ta vrsta nepismenosti mene ni u èemu ne onemoguæava. Ne samo da je odbacujem, nego umnogome èak i prezirem virtualni svemir. To smatram slijepim crijevom u medijskoj kulturi i uvjeravam vas, evo da budem prorok, to æe vrlo skoro propasti. Srušit æe se kompletna raèunalna tehnologija i mreža. Njezin tehnološki napredak ljudi naprosto neæe moæi pratiti. Zastarijevanja æe biti ne iz godine u godinu, nego iz dana u dan. To æe dovesti do takvog zasiæenja tom tehnologijom da ona nužno ide svom kraju.

Crkva ordinira previše

- Crkva prilièno energièno želi urediti nedjelju. Kako gledate na utjecaj Crkve, društveni, politièki?
- Za mene nedjelja nije sveta. Ona je bila sveta za komuniste. Za vrijeme komunizma nedjeljom se nije radilo. Od subote naveèer do ponedjeljka ujutro mogla je bomba pasti na svijet, ali se nije mogla nabaviti kila kruha, litra mlijeka. Dakako da Crkva tu ordinira malo više nego što je njezino duhovno poslanje. Miješa se u stvari koje ureðuju država, sindikati, radni ljudi. Nameæe se kao važan društveni faktor u stvarima o kojima ne bi trebala odluèivati, makar tvrdi da se mora miješati i u to. To radi umnogome pogrešno. Jednostavno rješenje je neka radi tko hoæe, tko mora i ako je plaæeno.

Povratak