Mirko Galiæ veæ je sedmu godinu na èelu Hrvatske radiotelevizije, najmoænijeg medija u državi koji ovaj tjedan slavi 80. obljetnicu Radija i 50. obljetnicu Televizije. Pod Galiæevim ravnanjem HRT doživljava promjene iz državne u javnu televiziju ili, Galiæevim rijeèima, iz kuæe koja je cijeli svoj vijek funkcionirala kao ispostava države u kuæu koja radi u interesu javnosti i istovremeno živi po tržišnoj logici.

Iako mu mandat traje do 2008. godine, Galiæ bi, prema neslužbenim najavama, trebao na jesen otiæi u diplomaciju, najvjerojatnije za veleposlanika u Pariz, odakle je niz godina izvještavao kao dopisnik novina i televizije. Galiæ o toj moguænosti odbija razgovarati. No, u razgovoru za Jutarnji list navodi da æe i posljednja toèka iz njegova programa s kojim je došao na èelo HRT-a biti realizirana do kraja ljeta. - Sve toèke iz programa dosad sam realizirao - kaže Galiæ, istièuæi da je najvažnije bilo osigurati neovisnost Televizije od politièkih utjecaja. Galiæ vjeruje da je u tome uspio i da æe, kad se realizira i restrukturiranje HRT-a kao posljednja toèka njegove politike, Hrvatska televizija biti spremna izdržati bitku s konkurencijom i ostati najgledanija javna televizija u Europi.

• Gospodine Galiæu, proslavili ste pola stoljeæa HTV-a, a govorilo se da nakon te sveèane obljetnice odlazite za veleposlanika u Pariz. Imate li zaista želju završiti karijeru u diplomatskoj službi?

- Imam želju završiti ovu proslavu i ne mogu niti želim govoriti o neèemu što bi me odvlaèilo od sveèarskog raspoloženja. Nemam što reæi osim: o tom pitanju ništa novo.

• Kao osoba na èelu najutjecajnijeg medija u Hrvatskoj, što mislite koji su razlozi zbog kojih sve manje ljudi u ovoj državi vjeruje medijima?

- Ne bih generalizirao. Nedavno je objavljeno istraživanje Instituta Ivo Pilar koje je pokazalo da je HRT vrlo visoko na popisu institucija kojima graðani najviše vjeruju. Na treæem je mjestu, poslije Crkve i vojske. Za mene je to impresivan podatak kojim sam se, uostalom, i u Saboru suprotstavljao kritièarima. U medijima ima žutila, ima površnosti, ali to je trend u svijetu. Nisu naši mediji bitno drukèiji od medija u drugim zemljama. Danas se traži brza, kratka informacija, danas je konkurencije toliko da svatko žuri za svojom informacijom. U toj žurbi ima svega i svaèega. Ali to nije posljedica neke loše namjere hrvatskih novinara, to je posljedica svjetskog medijskog trenda.

• Da, ali kod nas ljudi s potpuno razlièitih ideoloških pozicija, od kardinala Bozaniæa do predsjednika Mesiæa, misle i javno govore da mediji kvare društvo, da su korumpirani, nevjerodostojni, zlonamjerni... Zašto?

- Mediji sigurno daju povoda za negativne sudove. Ne iskljuèujem ni medije kojima sam ja na èelu. Ali ne bih generalizirao i rekao da je to sluèaj s medijima u cijelini. I ne bih u toj opravdanoj kritici medija amnestirao nikoga, pa ni vlast, ni državu, ni Crkvu. Svi mi sudjelujemo, ili propuštamo sudjelovati, u stvaranju odreðenog stila života, odreðenih vrijednosti. Svi smo mi u utrci za nekim novim vrijednostima, spoznajama, interesima. Pitanje je idemo li u korak s vremenom ili smo iza ili ispred njega, je li nam interes važniji od istine. Ako postoji odgovornost za vrijednosni kaos, nitko ne može biti pošteðen te odgovornosti. Mediji, što su jaèi, imaju veæu odgovornost. Meðutim, ni tada nisu jedini odgovorni. Postoji lepeza odgovornih jer vrijednosti ne nastaju samo kod onih koji ih prenose nego ponajprije kod onih koji ih stvaraju i potièu. A to nisu samo mediji.

• Kakvu onda ulogu mediji imaju u današnjem hrvatskom društvu?

- Mislim da su naši mediji dosegnuli razinu slobode koju nikad nisu uživali i koja je posve usporediva sa slobodom koju uživaju mediji u najrazvijenijim zemljama. Èude me kojekakva svjetska rangiranja koja nas stavljaju maltene iza posljednje svjetske diktature. To mogu uèiniti samo oni koji nemaju pravog uvida u stanje medija u Hrvatskoj, ili imaju odreðene raèunice. Postoje odreðeni pokušaji zastrašivanja, izvaninstitucionalnog utjecaja na medije, ali to nije ni službena politika ni redovito stanje. To su izuzeci i incidenti kojima ne treba pridavati dramatiènu važnost. Meðutim, naši mediji zaostaju na planu profesionalne etike i kompetentnosti.

• Slažete li se s tezom, prisutnom meðu starim zvjezdama HRT-a, da je u vrijeme socijalizma razina profesionalne odgovornosti novinara bila viša?

- U vrijeme komunizma nismo uživali pravu slobodu i zato nemojmo postati pretjerano nostalgièni i nekritièni prema vremenu koje polako zaboravljamo. Novinari su djelovali u težim uvjetima i zbog toga su morali pokazivati više znanja, više umijeæa, više sposobnosti, više pismenosti. U tom pogledu, više je bila izražena individualna sposobnost novinara da iskoristi prilike, da na profesionalnom planu - jer na politièkom su planu odrednice bile zadane - postigne kvalitetu i zapažen rad. Zbog toga su novinari više ovisili o vlastitom obrazovanju, o vlastitoj sposobnosti. Utoliko se može pamtiti slika višeg ili drukèijeg profesionalnizma od onog koji imamo danas. Ali, ja se ne bih mijenjao: sve u svoje vrijeme.

• Na èelu HRT-a ste od 2000. godine, ali i u Tuðmanovo doba bili ste nadomak funkciji programskog direktora. Možete li usporediti stanje na HRT-u u Tuðmanovo, Raèanovo i Sanaderovo vrijeme?

- Da, ja sam u Tuðmanovo vrijeme, 1994. godine, trebao doæi za ravnatelja Televizije. Vlada me veæ bila imenovala, meðutim, zahvalio sam se na funkciji jer sam vidio da ne mogu postiæi ono što sam namjeravao. Iako je bila djelomice okupirana, Hrvatska je tada još imala solidne meðunarodne moguænosti i procjenjivao sam da je Televizija jedan od najvažnijih puteva Hrvatske prema Europi. Procjenjivao sam da Televiziju treba osloboditi politièkog tutorstva, da ju treba pluralizirati te da ona treba biti žila kucavica hrvatske demokracije. Ali ona je, djelomièno zbog ratnih prilika, a djelomièno zbog autoritarnog karaktera režima, tada bila sputana i nije bilo moguænosti da realiziram to što sam htio. Drugi sam put na Televiziju došao 1997., kada sam dobio najbolja i najotvorenija jamstva da æu je moæi voditi samostalno i na temelju zapadnih iskustava. Meðutim, nakon nekoliko mjeseci pokazalo se da sam pogriješio u procjeni. Vrijeme je bilo takvo, rat je izazvao, možda i formirao jednu restriktivnu svijest i ja sam mislio da se iz toga može izaæi prije i lakše. To bile moje krive procjene, moje dobre želje; realnost je bila drukèija.


Došao sam u treæem pokušaju 2000. godine. S koalicijom lijevoga centra imao sam vrlo korektne odnose, kao što ih ima i s današnjom vladom. To su poslovni odnosi, svatko radi svoje i svatko za svoje odgovara. Ja nemam mandat voditi državu ili Vladu, a Vlada nema mandat voditi Televiziju. U toj podjeli uloga dobro se snalazimo, i juèer i danas, a siguran sam i sutra. Postoje pogranièni incidenti, pa možda i mali ratovi kao što je bio onaj u Saboru, ali ja nisam od ljudi koji olako dramatiziraju stanje. To je bila epizoda koju treba zaboraviti i koja nije nikome koristila, najmanje onima koji su taj rat potaknuli i u njega neoprezno ušli.

• Kolika je razina politièkih pritisaka bila u Raèanovo, a kolika je u Sanaderovo vrijeme?

- U Raèanovo vrijeme gotovo nije bilo nikakvih pokušaja pritisaka, barem ne na mene. Raèanova vlast se, noseæi vjerojatno istoèni grijeh prijašnjih lijevih režima u ovoj zemlji, bojala èak i onoga o èemu je legitimno mogla raspravljati s Televizijom.

• I prijašnje desne strukture vlasti imale su svoj, kako kažete, istoèni grijeh prema Televiziji.

- Da, postoji istoèni grijeh i desne vlasti, koja jednim dijelom nije bila svjesna njegova postojanja, pa ga je pokušala ponoviti. Mislim na saborsku raspravu i sve što se dogaðalo krajem prošle godine. Ali, èini mi se da je vrh HDZ-a shvatio da ne može gaziti po temeljima neovisnih medija ako želi ozbiljno s Hrvatskom iæi prema Europi. Neovisni mediji su neugodni, ali vlast koja se istinski zalaže za slobodne medije mora pretrpjeti i te neugodnosti u ime slobode kojoj teži. Vlast koja teži Europi mora pretrpjeti i neke neugodne, ponekad možda i nepravedne kritike, i ne dirati u nevisnost i slobodu medija, pa èak i onda kad osjeæa da je neopravdano podvrgnuta žestokoj kritici.

• Je li HTV u tom smislu dovoljno ‘neugodan’ prema vlasti ili se nakon kritika i saborske rasprave stvorio strah pa autori ne žele biti pretjerano kritièni?

- Ne znam jesu li ljudi aktivirali elemente samokontrole, ali znam da sam u svakoj prilici govorio novinarima da se ne boje ulaska u rizik ako su sigurni da su u pravu. A u pravu su ako imaju èinjenice i argumente za to što tvrde, i ako prikažu razlièite strane i izvore istoga spora. Nismo izgubili ništa od svoje slobode i autonomnosti, ništa od svojih obveza na nepristrano, objektivno i pluralno informiranje. Nismo izgubili ništa od svojih prava da mi vodimo igru, ali tražim da u toj igri budemo visoko profesionalni i etièni.

• Možda niste izgubili ništa od toga što nabrajate, ali èini se da ste izgubili Denisa Latina, jednog od HRT-ovih najcjenjenijih autora, koji je najavio odlazak nakon sezone u kojoj je njegova emisija bila predmet politièkih pritisaka?

- Denis Latin je sigurno jedan od zaštitnih znakova Televizije jer je istraživao, otvarao prostore slobode, otvarao teme koje su drugi stavljali pod tepih...

• Zbog èega je onda nastradao kad je otvorio temu Tuðmanove ostavštine?

- Tu temu otvorio je na neprofesionalan naèin, ali nije stradao. O Tuðmanovoj ostavštini može se govoriti i kroz njegove, oèigledno pogrešne postupke, kao što je rat u Bosni, privatizacija, autoritarnost... Ali o Tuðmanovoj ostavštini ne može se govoriti a da se ne kaže da je u njoj i država, koju je on istaknuo u svojem programu 1990. godine, da je u njoj i vojna obrana te države, da je u njoj i diplomatsko priznanje te države... Ne tražim ništa nego da budemo pluralni, objektivni i nepristrani. Tuðmana ne treba nitko braniti, neka se brani svojim djelom, ali ne treba mu ni pakirati. Ne bih, meðutim, želio da se na tom primjeru Latinice stvori dojam da smo se ja ili ova kuæa pokolebali, uplašili i popustili. Kod Latina se osjeæa stanoviti bijeg u neutralne teme, ali to nije poltika ove kuæe. Ja sam tražio da se vrati na neke od najosjetljivijih tema. Recimo, pitao sam urednike zašto ne napravi emisiju o ulozi Gojka Šuška u ratu i u politici, da se obradi i u pozitivnom i u negativnom smislu. Jer Šuška se ili glorificira ili demonizira. Predložio sam to na sastanku s programskim urednicima, gdje nabacujemo teme, iako ja ne odluèujem o tome. Ali nikad nisam propustio obraniti ljude, niti æu u tome popustiti.

• Kad su vas zbog toga napadali u Saboru, niste stali u njegovu obranu.

- Ja sam mogao reæi: ‘Gospodo zastupnici, vi niste ovlašteni da raspravljate o jednoj emisiji’.

• Zašto niste?

- Mislim da bih tada stvorio situaciju koja bi bila puno teža od one koja je bila stvorena i u kojoj se pokazalo tko je tko u hrvatskoj politici. Nastupao sam u areni koja je bila maksimalno naelektrizirana. Morao sam štititi i interes kuæe, jer nemojte zaboraviti da je Sabor naš vlasnik, osnivaè, i nisam trebao izazivati, nego sam trebao racionalnim argumentima otvoriti moguænost komunikacije koja neæe biti prekinuta na kraju te rasprave. I nije prekinuta.

• Odlazi li Latin zbog toga s HTV-a?

- Ne znam odlazi li ili ne, ali moram reæi da sam ga ja 2000. doveo kao prvo pojaèanje, bio je prvi povratnik koji je dobio apsolutnu slobodu, najviše produkcijske uvjete i najveæu plaæu na HRT-u. To je moj stav. Na njemu je hoæe li otiæi ili ne, ali bit æe velika šteta ako ode.

---