|
|
Arhiva "Iz medija"
Krvnik suznoga lica 10.06.2006.
Prije samo osam mjeseci Munib Suljiæ sa stranica Slobodne Dalmacije prijetio je hrvatskoj državi da æe naplatiti odštetu za èetiri godine maltretiranja po zatvorima, zbog optužbi koje - po njegovim tvrdnjama - nisu pretvorene u optužnice. Herojski je to poruèivao sa sigurne udaljenosti, negdje iz srca Njemaèke, hvaleæi se da je “solventan” i da može uspješno bježati.
Za otkucavanje spreman
A onda, stvari su se naglo promijenile. Suljiæa je satrala bolest i bahati grubijan odjednom se pretvorio u krotkog pokajnika, spremnog na svjedoèenje protiv nalogodavaca za zloèine koje - opet po njegovim rijeèima - nije poèinio. Mudro se predao Haagu, oèekujuæi da se na njega primijeni odredba haškog Statuta o davanju statusa pokajnika za ratni zloèin, spreman zauzvrat “otkucati” sve po redu: od bivšeg šefa policije Ivana Vekiæa, do svog zapovjednika Tomislava Merèepa, a možda i šire i više.
 Nije to prvi takav sluèaj, ali zanimljivo je kako najbrutalniji i najokrutniji “psi rata” na kraju završe kao skrušeni pokajnici, spremni odreæi se svih onih osobina koje su ih dovele na zao glas. Kao što nisu imali milosti za svoje nemoæne žrtve, sada milost oèekuju od svojih krvnika.
Mnogi æe reæi da je Munib Suljiæ kukavica. Još od osamdesetih godina kad se gurao meðu omladinske rukovoditelje na zagrebaèkoj Trešnjevki, na glasu je bio kao tipièni nasilnik iz školskog dvorišta - spreman napadati slabije od sebe, a opet tako pokoran kad mu se netko usprotivi. Zato mu nije bilo teško jedne noæi u jesen 1991. godine upasti u kuæu obitelji Zec, u kuæu koju je puno puta posjeæivao kao vlasnik æevabdžinice koju je Mihajlo Zec opskrbljivao mesom, i hladnokrvno pobiti sve ukuæane. Osim malog sina koji se sakrio u ormar. Ostao je upamæen kao ubojica 12-godišnje djevojèice, kao ratni heroj koji je borbe vodio u pozadini: na Zagrebaèkom velesajmu gdje su privoðeni brojni srpski graðani, na Sljemenu gdje je likvidirao djecu i žene, i u Pakraèkoj Poljani gdje su ubijani i muèeni deseci ljudi. Njegova grupa priznala je ubojstvo obitelji Zec, ali su na kraju osloboðeni buduæi da su priznanje izrekli bez prisutnosti odvjetnika. Kasnije su zašutjeli, a Franjo Tuðman krugu kolega u povjerenju rekao: “Trebat æe nam još takvi ljudi”. Jednog od njih, Sinišu Rimca, uzeo je u svoju poèasnu stražu, Prvi gardijski zdrug, dok je Munib Suljiæ nastavio s onim što mu najbolje leži: kriminalom.
Najprije je isposlovao status PTSP-ovca koji mu je omoguæio da “ubija koga hoæe, a da mu nitko ništa ne može”. Iako je u to vrijeme formalno u Novigradu vodio restoran i pivnicu, pronašao je vremena da u podrumu jednog zagrebaèkog kafiæa fizièki zlostavlja i bejzbolskom palicom tuèe Tomislava B. zbog duga od 30 tisuæa maraka. Zatim je Nevenu M. u kafiæu “prijateljski” tumaèio da æe ubiti njega i njegovu obitelj, ako ne vrati 24 tisuæe maraka duga.
Kraljevstvo za status pokajnika
 U prosincu 1999. godine doveo je Seada N. u sobu hotela “Laguna”, pucao mu pored glave i tražio od njega nepostojeæi dug od deset tisuæa maraka. Uhiæen je i osuðen na više mjeseci zatvora, da bi 2000. godine u zatvoru Remetinec izmislio kako mu je neka grupa nalogodavaca bila spremna platiti da izvrši atentat na Dražen a Budišu. Tom izmišljotinom želio se doèepati statusa pokajnika i izaæi iz zatvora, ali na to je trebao još prièekati.
Kad je to napokon uspio, sustiglo ga je ponovljeno suðenje za ubojstvo Aleksandra Antiæa zvanog Saša u Pakraèkoj Poljani. Na prvom suðenju od 1997. do 1999. godine bio je osloboðen zbog nedostatka dokaza, da bi ga na ponovljenom suðenju sutkinja Rajka Tomerlin-Elmer osudila na deset godina zatvora, a njegove kolege ukupno na dvadeset. Presudu nije doèekao stoièki, kao njegov kolega Siniša Rimac, veæ je preko noæi zbrisao.
”Politièka žrtva”
U meðuvremenu je Vrhovni sud, sasvim netipièno, prvobitnu presudu uveæao na 12 godina zatvora, što je gordog “merèepovca” Suljiæa navelo da se proglasi politièkom žrtvom i poistovjeti s drugim “žrtvenim janjetom”: Branimirom Glavašem. Sad su se obojica našla na meti hrvatskog (i haškog) pravosuða i obojica - poput istinskih “heroja” - svoju nevinost nastoje dokazati prokazivanjem drugih. Možda time žele ublažiti svoju bol. Ili podijeliti svoj ponos što su na taj naèin branili Hrvatsku.
U svakom sluèaju, krvnicima, popt Suljiæa, ne treba puno da im se nekoæ zakrvavljene oèi napune pokajnièkim suzama.
|
PRIJETNJE NOVINARIMA
Denis Kuljiš se pravio mrtav
U vrijeme kad se ostavio puške i telefonskog induktora te s bejzbol palicom u rukama kamatario po hrvatskim podrumima, Munib Suljiæ posvetio se novoj zanimaciji: prijetnjama novinarima. Jednoj poznatoj zagrebaèkoj novinarki govorio je da æe joj “iskopati oèi i išèupati noge”, što je brzo skrušeno povukao èim se ova okomila na njega govoreæi mu da je obièna kukavica koja ubija djecu.
Zatim je 1995. godine s grupom svojih nasilnika pozvao Ivu Pukaniæa i Denisa Kuljiša u jedan restoran u Vrapèu, tražeæi od njih deset tisuæa maraka za zaštitu od napada. Kuljiš je slikovito opisao bliski susret sa Suljiæem u WC-u, kad je novinar primijenio taktiku susreta s medvjedom: “Jednostavno sam se pravio mrtav. Naslonio sam se na zid i zaustavio disanje dok se Munib nije ispuhao i napustio zahod”. Kuljiš je priznao da su Puki i on tada jedva izvukli živu glavu. Par godina kasnije, Suljiæ je na zagrebaèkom opæinskom sudu napao novinare prijeteæi im da æe sada “njima stavljati lisièine na ruke”, a na cesti je, s pištoljem u ruci, presreo Željka Peratoviæa i govorio da æe ga ubiti. |
Povratak
|
 |
|
