hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva "Iz medija"Anonimno društvo razularenih mrzitelja27.10.2006.
Govor mržnje koji se prelijeva s raznih hrvatskih internetskih stranica toliko je obiman i intenzivan da mu je teško naæi premca u svijetu. Dovoljno je otvoriti internetske stranice najnakladnijih dnevnih listova - Veèernjeg lista i Jutarnjeg lista - pa se uvjeriti do kojih razina bjesomuènosti, do kojih dubina gadosti su se spremni upustiti pojedinci. Možda je posrijedi “šaèica bolesnika“, možda je rijeè o manjini, brojno neznatnoj ali skribomanski intenzivnoj - tješe nas neki. Na žalost, bojim se da ta isprika ne može izdržati iole ozbiljniju provjeru. Hrvatske novine, a i neki drugi provajderi, morat æe se uskoro suoèiti s tim fenomenom i odluèiti što èiniti.
Interaktivnost je kljuèna rijeè kada treba opisati razliku izmeðu interneta i ostalih glavnih medija u novinstvu (tiska, radija, televizije). Mogli bismo generalno reæi da glasila na webu zapravo premalo koriste tu moguænost, da glas èitateljstva nije dovoljno zastupljen, da oni premalo i nedovoljno odluèno zahtijevaju, novine premalo reagiraju na zahtjeve èitalaca, ali isto tako da nedovoljno reagiraju na ispade nekih èitatelja koji “komentiraju“. Veèernji list je uveo automatsku pretragu koja eliminira “prežestoke“ izraze, pa zvjezdice zamijene slova u rjeèetinama, ali mirno promièu cijeli koncepti koji pozivaju na klanje i istrebljivanje. Jutarnji list pribjegava još palijativnijim metodama uklanjanja odurnih uvreda - kada ih se i ako ih se primijeti - ili “zakljuèavanjem“ pojedinih tekstova na koje se reagira izrazima ispod razine bilo kakva civiliziranog dijaloga. Svi takvi ispadi bjesomuène, pa i genocidne mržnje, koji danomice kuljaju po tom segmentu hrvatskoga obavijesnog prostora, beziznimno su anonimni. Iza njih stoji samo “nickname“, pseudonim, iza kojega, kao štita, nekažnjivo nalazi utoèište razulareni mrzitelj. Ni po jada
Nekada, dok još nije bilo interneta, vladalo je pravilo da se ne objavljuju anonimna pisma èitatelja, pa èak i da se provjerava je li pismo zaista poslao onaj tko je pod njim potpisan. Morali smo, dakako, voditi raèuna o strahu ljudi, osobito onih suoèenih s nepravdom. Pa i o privatnosti. Stoga je uvedena i praksa da pri objavljivanju izostavimo potpis, s naznakom “podaci poznati uredništvu“, koje smo krili kao profesionalnu tajnu, preuzimajuæi na taj naèin moralnu i kaznenu odgovornost za autentiènost teksta. Toga u internetskim “komentarima“ nema. Preuzete su manire iz “blogosfere“: internetski portali, pa i oni koji se uklapaju u definiciju javnih obavijesnih sredstava, funkcioniraju kao privatni blogovi anonimnih mrzitelja. Bi li rješenje bilo zabraniti anonimne komentare? Možda. Ali bi time javnost bila prikraæena za jednu muènu spoznaju: da vidi kakvi smo, mi u Hrvatskoj, kada vjerujemo da smo nekažnjivi. Na što smo sve spremni. Sve do odurnih ratnih zloèina i zloèina protiv èovjeènosti, poduzetih u prošlom stoljeæu, praktièki pod svakim režimom i sa svake idejne strane. Internet nam omoguæuje da vidimo kako taj tip podlosti nije rezultat samo iznimnih situacija, nije samo reakcija na teške nepravde. Nema prostora da sada razglabamo koliko je to primjereno oèekivanoj slici o našem nacionalnom, vjerskom ili inom kolektivnom biæu. Naravno da sama glasila (dakle: i novinari u njima) nisu nevina kao novoroðenèad, kad je rijeè o govoru mržnje. Ne samo u Hrvatskoj. I drugdje glasila - na svim medijima, ne samo na internetu - prenose, a gdješto i sama stvaraju, govor netolerancije ili èak mržnje. Meðunarodne novinarske federacije su poèele uoèavati opsege tog problema. Evropska federacija je o tome raspravljala u Bilbau, a u Bruxellesu je nedavno dogovorena da netolerancija u medijima bude tema sljedeæeg skupa Meðunarodne federacije novinara (IFJ) u Moskvi. I Hrvatsko novinarsko društvo je pozvano da izvijesti o pojavama netolerancije na svom podruèju. Dovoljno je dva-tri dana slušati informativne sadržaje po našim elektronskim medijima, ili listati hrvatske novine pa se uvjeriti koliko netolerancije ima ne samo spram manjinskih i “razlièitih“ skupina, pa i spram drugih nacija, nego i spram pojedinih regionalnih grupa unutar same hrvatske nacije (mogao bih napisati sagu o ispadima netrpeljivosti ili èak mržnje kojima sam u Zagrebu bivao izložen kao Dalmatinac; i u nekim prijetnjama smræu ili sakaæenjem nije manjkalo prizivanja na moje dalmatinsko podrijetlo - prekjuèer mi je stigla posljednja, vjerojatno ne i zadnja, dakako od anonimna kukavice). Bit æe zanimljivo vidjeti kako æe Hrvatsko novinarsko društvo odgovoriti na taj zahtjev. Meðunarodne novinske udruge se, eto, suoèavaju s netolerancijom kao problemom - ali u Hrvatskoj (i u nekim susjednim zemljama, poput Srbije i Slovenije, s kojima se inaèe ne volimo usporeðivati) ta netolerancija je toliko puta prešla u izravni govor mržnje, da smo veæ i na nj oguglali, pa “obiène“ izraze netolerancije i ne primjeæujemo - kao što se nije percipirao mobbing u godinama kada su ljudi brutalno šikanirani ili èak ubijani. Ili kao što gladni teško da imaju interesa da im se objasni razlika koja razdvaja chablis gran cru i chablis premier cru. Èak ni ako je serviran dok smo razgovarali s premijerom. Novinarsko vijeæe èasti time se - zasad - ne bavi. Ono, naime, djeluje tek po prijavama, a u nas veoma rijetko prijavljuje onaj tko nije izravno prozvan. Samo jednom se, koliko pamtimo, prijavom reagiralo na govor mržnje upuæen drugima, pa i tada je novinar prijavio drugog novinara koji je s mržnjom pisao o treæim novinarima. Nezavisnog ombudsmana koji bi zastupao publiku - nemamo. Poneko glasilo ga ima, ali posve formalno, djeluje kao kozmetièar koji prikriva pjegice na koži, a gubu tretira kao šarmantan detalj. Dokad se kanimo praviti kao da se to nas ne tièe?
|
AKTUALNO
 |
|||||
Bi li rješenje bilo zabraniti anonimne komentare? Možda. 
