|
|
Arhiva "Iz medija"
Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak 01.12.2006.
Njegovana starica u skupoj bundi ušla je u ured predsjednika uprave Chase Manhattan Banke i ponudila mu okladu: stotinu tisuæa dolara da ima kockasta jaja. Ovaj je, naravno, pomislio da je baba luda, ali je ipak prihvatio okladu. Sto tisuæa je sto tisuæa.
Da - rekla je bakica - zato æete razumjeti zašto bih ja to ipak ovjerila u prisutnosti advokata. Prilièno siguran u jajolikost vlastitih jaja, mister predsjednik je pristao. Kad se vratila s odvjetnikom, bakica je od predsjednika banke zatražila da skine hlaèe, kako bi se osobno uvjerila u oblik njegovih testisa. Ugledni je bankar zakljuèao ured i skinuo hlaèe, a starica je spremno uzela njegova prilièno jajolika muda u ruke. Predsjednik banke zbunjeno se smješkao: najzad, èak ni on nikad lakše nije zaradio sto somova. Bakinom odvjetniku, meðutim, stvar nije bila smiješna. Èovjek je ublijedio i zaljuljao se. A što je njemu? - pitao je bankar staricu navlaèeæi hlaèe. Ah, to - odmahnula je ona predajuæi mu èek na sto tisuæa - kladila sam se s njim u milijun dolara da æu predsjednika uprave Chase Manhattan Banke držati za jaja.
Treba hitno operirati
Ta mi je anegdota pala na pamet dok mi je doktor Ivaniševiæ u svojoj ordinaciji rukama prevrtao jaja. Zapravo sam premro od straha i htio sam je isprièati doktoru kako bih odagnao vlastite crne slutnje. Nijednom do tada, niti jedan put u svih šest-sedam mjeseci otkako me prvi put na dodir zabolio lijevi testis, nisam pomislio da to može biti išta ozbiljnije od nekakve upale. Sve do trenutka kad sam skinuo hlaèe. Gledao sam doktorovo ozbiljno lice, i anegdotom o bakici djeèjim sam se refleksom htio valjda sakriti od loših vijesti. Prije nego sam išta izustio, doktor je rekao samo: "To je to. Treba hitno operirati".
Doktor Ivaniševiæ nijednom nije spomenuo rijeè "rak". Doktori to zapravo rade samo u amerièkim filmovima. U Hrvatskoj, to vam stavljaju do znanja smrknutim pogledom i pitanjima poput "Bavite li se body-buildingom?". "Nema potrebe da mi laskate", nastavio sam se oèajnièki glupirati pred smrtno ozbiljnim doktorom, a on je hladno objasnio: "Znate, to se zna dogoditi kod bildera, od onih steroida i kemikalija." TO je znaèi TO, TO se dogaða drugima, naravno, TO se, eto dogaða bilderima, ali ja nisam bilder, to je nesporazum, ja sam debeo èak i za šahista - tonuo sam sve dublje, dok je doktor, ne obaziruæi se na moje pošalice, ispunjavao uputnicu za urologa na kojoj je nerazumljivim rukopisom, službenim jezikom hrvatskih lijeènika, pisalo: nešto nešto bla bla nešto nešto nešto klinièki suspektno na tum.
Tako to, dakle, izgleda. Nalaziš se na ulici s komadiæem papira na kojemu piše "tum.", blijed poput onog advokata s poèetka prièe, makar dvjesto kuna za pregled testisa i nije neka lova prema onoj što ju je on izgubio. Onda shvatiš da je taj komad papira samo uputnica za pregled, da æe TO operirati, znaèi izljeèivo je, pa da - hvataš se sad za svaku rijeè - ne bi doktor rekao da treba operirati da nije izljeèivo, neæe hrvatsko zdravstvo plaæati uzaludne operacije, da je stvar tako, hm, smrtno ozbiljna rekao bi, što ja znam, "imate još toliko i toliko mjeseci života, iskoristite ih najbolje što možete", kako to veæ govore u amerièkim filmovima, "uplatite krstarenje oko svijeta karticom ili èekovima s odgodom plaæanja", tako bi valjda rekao doktor da je TO zaista tako zajebano.
Najzad, pomislio sam, to "tum." ne mora znaèiti "tumor". Da je to tumor, razmišljao sam putem do kuæe, doktor ne bi za rijeè od pet slova pisao skraæenicu, veæ bi valjda nadopisao još ta jebena dva slova. Mislim, kakvog smisla ima, recimo, "otorinolaringologija" pisati "otorinolaringologi."? Da je tako škrt na kemijskoj olovci i da je zaista rijeè o karcinomu, s tri slova mogao je napisati i "rak". Vjerojatno postoji neki tumitis, nekakva tumberkuloza testisa, razmišljao sam groznièavo.
Kuæi sam otvorio Aniæev Rjeènik stranih rijeèi. Istina, na tum- kod Aniæa postoje samo dvije dijagnoze. Jedna je "tumor", a druga "tumplek - žarg. osoba malih moguænosti shvaæanja, do gluposti naivna osoba". Odabrao sam, jasno, ovu drugu: nekako bih radije bio neizljeèivo naivan tumplek, nego bolovao od izljeèivog tumora. Da je, meðutim, Aniæ imao prostora, vjerojatno bi definicija tumpleka bila šira, i glasila bi otprilike ovako: "osoba malih moguænosti shvaæanja, toliko naivna da radije vjeruje kako 'tum.' na uputnici znaèi 'tumplek' nego 'tumor'."
Danas zvuèi kao naknadna zajebancija, ali vjerujte, èovjek kojemu su upravo mrtvo ozbiljnim rukopisom napisali da ima "tum." toliko je malih moguænosti shvaæanja da se hvata za svaku, do gluposti naivnu nadu. Kada se napokon, u dva iza ponoæi, sjetite da postoje i dobroæudni tumori, veæ ste toliko dobroæudan tumplek da vam i uputnica "klinièki suspektna na tum." zvuèi kao uputnica za zubara.
Nakon Aniæa konzultirao sam i Google: TO je dakle najèešæe seminomski tumor koji se u ranoj fazi uspješno lijeèi i napada muškarce izmeðu 15 i 45 godina. Dobro je, rekao sam ženi, uhvatio sam ga u zadnji èas. To je bilo sve što me zanimalo. Od tada do danas niti jednom više na Google nisam ukucao "tumor".
Je li tumor dobromudan?
Sutradan sam tako dobre volje - koliko veæ dobre volje može biti tumplek s tumorom - otišao na pregled u bolnicu na Križinama, spreman na sve što æe mi reæi doktor. Naposljetku, bio je petak, 13., i tumor nije bila najgora stvar koja se èovjeku na taj dan može dogoditi. Doktor Surjan je rekao rijeè "rak", ali ja sam veæ bio spreman na nju. Ultrazvuk i tumorski markeri nedvojbeno su potvrdili "klinièku suspekciju" i mi smo ležerno, kao da razgovaramo o vaðenju zuba, dogovorili operaciju. Po mene je došao sestrin muž, splitski hrvaèki trener Hrvoje Karninèiæ, koji je toga dana, nakon dugogodišnjeg èekanja i volontiranja, konaèno dobio posao na fakultetu. Otišli smo zato ravno kod mojih roditelja i s vrata im priopæili da imamo dobru i lošu vijest.
 PRVA OPERACIJA U SPLITSKOJ BOLNICI
Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da æu morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet, umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Posljednje èega se sjeæam jest operacijska sala i doktora koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. ‘Doktore’, bilo je zadnje što sam rekao, ‘pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša.’ | Danas kad me pitaju jesam li se svjesno protiv raka odluèio boriti zajebancijom, humorom protiv tumora, ili sam samo - što bi rekli moji prijatelji - kreten (hrv. tumplek), znam da ni jedno ni drugo nije do kraja netoèno. Koliko god to, meðutim, s jedne strane bila svjesna odluka, a s druge strane i crta mog karaktera, u oba sluèaja bila je zapravo rijeè o reakciji organizma na strah. Protiv straha ja se, kao i protiv politièkih režima, znam boriti samo zajebancijom. Po horoskopu sam, uostalom, optimist: kad mi uklone lijevi testis, moje mošnje neæe biti napola prazne, veæ napola pune.
Problem je što okolina ponekad nema takav osebujan smisao za tumor. Moja majka, recimo - navikla na kojekakve glupe šale od zeta i mene - cijeli je taj dan mislila da se zajebavamo s njom. Nije vjerovala niti da ja imam rak, niti da je Karna dobio posao. Kasnije smo joj dozirali informacije i držali je u uvjerenju da je karcinom testisa zapravo uobièajena muška bolest. Za rak na jajima treba imati muda, rekao bih ja, a ona bi, oduzeta od straha, vjerojatno mislila da èak ni ja ne mogu biti takav kreten da zbijam šale s neèim èime nema šale, pa je valjda taj tumor zaista tako, hm, dobromudan.
Iduæeg dana shvatio sam da æe slijediti brojni pozivi i zapitkivanja, i da poštedim obitelj telefonskog maltretiranja, a prijatelje neugodnog okolišanja, sjeo sam za kompjuter, napisao Izvještaj lijeènièkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Bore, i poslao ga na e-mail adrese svih prijatelja. Izvještaj je zapoèinjao rijeèima: "Radnièkoj klasi, radnim ljudima i graðanima, svim narodima i narodnostima - najveæem sinu Ive i Nevenke Dežuloviæ, drugu Borisu Dežuloviæu Bori, danas je dijagnosticiran zloæudni karcinom lijevog testisa, èime je i znanstveno dokazano da drug Boro ima muda."
Efekt je, naravno, bio posve suprotan: telefon je zvonio cijelu veèer, do dugo u noæ, i ja sam svakome pojedinaèno morao objasniti da nije zajebancija, to jest da jest zajebancija, ali da nije.
Operiran sam u splitskoj bolnici nekoliko dana kasnije. Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da æu morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet - evo i sad se naježim kad to spomenem - umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam - baš poput Olivera - i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Nešto, doduše, pomogne i kad shvatiš koliko je u stvari duboko besmislen strah da ne ozlijediš jaje koje æe ti za sat-dva ionako otfikariti.
Posljednje èega se sjeæam jest operacijska sala i doktor koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. "Doktore", bilo je zadnje što sam rekao, "pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša." Onda sam zaspao.
Glas kaže da ne dišem
Operacija je uspjela, ali to - dobro, to i pobjeda Liverpoola u finalu Lige prvaka - bilo je jedino dobro u danima što æe uslijediti. Histološki nalazi pokazali su da se radi o zloæudnom neseminomskom tumoru u uznapredovanoj fazi, pa su me poslali na CT.
Ušao sam u sobu i legao na stol. Glas iz zvuènika rekao je da ne dišem, i onaj golemi prsten dva puta mi je prešao preko trbuha i meðunožja. Glas je rekao da sad mogu disati, a onda je, nakon predugih pet minuta, mašina opet krenula. Ovaj put produžila je preko prsiju, sve do glave. Nikad prije i nikad poslije nisam se tako preplašio. Zašto prsi? Glas je rekao da mogu disati, ali ja nisam disao. Sve je u meni premrlo od straha.
Èekao sam nalaz pola sata. Šta kaže mašina? - pitao sam hineæi dobro raspoloženje, iako sam tupava, iskrivljena osmijeha morao izgledati kao lik iz hrvatskih sapunica. Doktor nije ništa rekao, samo mi je dao nekakvu omotnicu. Bez odgovora, bez objašnjenja. Doktori to rade valjda jedino u amerièkim filmovima. U Hrvatskoj, samo vam daju kuvertu i kažu "do viðenja". Omotnicu sam, naravno, odmah otvorio i proèitao onim poznatim rukopisom ispisano: nešto nešto metastaze nešto nešto pluæa.
 Noge su mi se odsjekle. Lutao sam neko vrijeme bolnièkim hodnicima. Tumplek u meni pokušao je na svoj naèin protumaèiti te dvije rijeèi, ali ovaj put nije bilo drugih objašnjenja. Èak i za njegove male moguænosti shvaæanja sve je bilo potpuno jasno. Moj je rak metastazirao na limfne èvorove i pluæa.
Tako to, dakle izgleda. Nalaziš se na ulici s komadiæem papira na kojemu piše "metastaze na pluæima", blijed poput onog advokata s poèetka prièe, i prvi put ozbiljno misliš da si ozbiljno bolestan èovjek. Stvar je tako èak i meni sad izgledala ozbiljno, ali nije se više moglo natrag. Sjeo sam za kompjuter i napisao redovni, deseti Izvještaj o zdravstvenom stanju druga Bore. Radni ljudi i graðani obaviješteni su o zlokobnim rezultatima spiralne tomografije, predstojeæem lijeèenju i "potrebama za donacijom dva tipa kose: jedne smeðe, ravne do umjereno valovite, ispucale na vrhovima i dužine od 40-50 cm, te druge - crne i razuzdano kovrèave, ne duže od 4 cm".
Kad ih danas èitam, bilo je u tim svakodnevnim Izvještajima baš onako istinski budalastih dosjetki i pošalica, od dvoumljenja lijeènièkog konzilija izmeðu jugoslavenskog i kubanskog modela lijeèenja, dakle titoizacije ili kastracije, preko parola "Jajce mora pasti!" i "Bolje rak nego pakt!", do pjesmica poput "Moja snaja umrla od straja - u me više oèiju neg jaja". Bilo je, kažem, tu svakojakih neukusnih šala, ali meni je osobno najdraža bila ona kad sam, zaveden reputacijom zagrebaèkog zdravstva, prihvatio poziv prijatelja iz metropole da se lijeèim u Klinièkoj bolnici Rebro.
Kad je, naime, nešto kasnije Nacional birao najbolje klinike u Hrvatskoj, izmeðu njih dvadesetak iz svakog podruèja - od kardiologije i neurokirurgije do ortopedije i pedijatrije - sve su najbolje hrvatske klinike bile u Zagrebu, sve osim jedne: to je bila onkologija splitske bolnice Firule.
Svatko ima tetku...
To, dakle, da netko iz Splita, gdje se nalazi najbolja hrvatska onkologija, i gdje je onkologija zapravo jedina pristojna klinika, ide lijeèiti karcinom u Zagreb, gdje se nalaze sve najbolje hrvatske klinike osim one za karcinome, to je - ako mene pitate - mogao napraviti samo tumplek male moguænosti shvaæanja. Valjda je samo takav nerazuman tip i mogao pristati na tu, kako se zove - kemoterapiju.
Kako sam došao do toga? Od prvog Izvještaja lijeènièkog konzilija, od prvog glasa koji je krenuo o mojoj bolesti, poèela je široka društvena akcija nesluæenih razmjera. Deseci poznatih i nepoznatih ljudi, dragih prijatelja i dalekih poznanika, hvalili su moj entuzijazam u borbi protiv opake bolesti zdravom zajebancijom, upozoravajuæi me da karcinom ipak nije zajebancija. Dobronamjerno, svaki od njih s nekim iskustvom iz druge ili treæe ruke - a znate veæ kako svatko ima tetku èije svekrve neæak ima prijatelja kojemu je babi neki tip iz Temišvara tumor izlijeèio telefonom - preporuèali su mi ozbiljnije, provjerene metode: terapiju kristalima, homeopatiju, oomantiju, meditaciju, astralnu transmisiju, bezmesnu dijetu, bioenergiju, pranoterapiju, zonsku prehranu, ruske magnete, tahiæanski noni, filipinske goloruke kirurge, uklanjanje sihira Kur'anom, matiènu mlijeè, izgladnjivanje, rebirthing, tianshi, yantru, reiki, ljekovite trave, talismane, hodoèašæe Gospi Meðugorskoj i spavanje u Keopsovoj piramidi.
Dok nisam i sam obolio od raka, ja - vjerujte mi - nikad ne bih ni doznao koliko je medicina u stvari napredovala, i koliko danas postoji lijekova za tu nekad neizljeèivu bolest.
Kako sam ja, meðutim, tumplek s klinièkom dijagnozom i malom moguænošæu shvaæanja, bilo je previše oèekivati da poslušam zdrav razum i prepustim se provjerenim filipinskim struènjacima koji ruèno vade tumore, indijskim ekspertima sa šarenim kamenèiæima ili najboljim majstorima reikija u kvartu. U oèaju, potpuno nerazumno poslušao sam Ivu Marinoviæa, starog zagrebaèkog alternativca koji mi je povjerio da u Zagrebu ima neki tip, onkolog ili tako nešto, koji je navodno završio petogodišnji teèaj na tom, kako ga oni zovu, medicinskom fakultetu. Taj èovjek, rekao mi je Ivo, ima najviši iscjeliteljski stupanj, takozvani doktorat medicinskih znanosti, i tumore lijeèi nekakvom - ne znam jesam li dobro zapamtio - kemoterapijom.
Kolike su mi šanse?
Odluèio sam stoga svoje zdravlje povjeriti u ruke tajanstvenoj sekti ljudi u bijelom, potpuno zaveden prièama mog prijatelja kojemu su ti takozvani "doktori" navodno pomoæu obiènog gipsa izlijeèili slomljeno rame. Riješio sam tako za poèetak dati šansu službenoj medicini.
A da mi na kemoterapiji ne bude dosadno, par dana prije puta u Zagreb nazvao me urednik kulture Jutarnjeg lista i naruèio od mene roman za ljetnu kiosk-ediciju. Imao sam u laptopu jednu staru skicu, pa sam pristao. Na koncu, ima li za pisanje humoristiènog romana inspirativnijeg i prikladnijeg mjesta od tihe izolacije sobe na onkološkom odjelu Rebra, s iglama zabodenim u podlaktice, osam sati dnevno prikljuèen cjevèicama na boèice citostatika i fizioloških otopina koje kapaju tako beznadno sporo da sam - sad mogu priznati - nekoliko puta odvrnuo onaj regulator da mi vene malo potegnu na eks?
Kemoterapiju je vodio dr. Mislav Grgiæ, kojega su mi predstavili kao jednog od vodeæih europskih autoriteta za karcinome testisa. Doktor Grgiæ bio je prvi koji je ponudio da sjednem, te ženi i meni strpljivo - kao u amerièkim filmovima - objasnio kakva je, zapravo, ta moja bolest. Tumpleka u meni to je ohrabrilo da postavi onu znamenitu reèenicu iz tih filmova: "Doktore, recite mi iskreno: kolike su moje šanse?" Dr. Grgiæ je odgovorio: "Jako dobre, ja bih rekao izmeðu 75 i 85 posto."
Moje su šanse dakle jako dobre. Koliko sam shvatio, kod karcinoma testisa stopa uspješnosti lijeèenja je izmeðu 50 i 95 posto, ovisno o tome jeste li lijeèniku otišli prvi dan kad ste ispod tuša napipali kvrgavo jaje, ili godinu dana kasnije. Meni, tumpleku, trebalo je više od pola godine, pa se u mom sluèaju ta donja granica sa 50 popela do 75. Prije samo tridesetak godina s istom dijagnozom ostajalo je nekoliko mjeseci života. Kemoterapija je upravo kod ove bolesti pokazala najspektakularniji napredak, pa se može reæi da je rak testisa lutrija meðu rakovima.
Vijesti su bile dobre, ali ja sam pomislio isto što i vi - što je s onih 15 do 25 posto? Jebi ga, netko mora i u taj postotak. Sedamdeset pet posto je lijepa brojka, dovoljna da se i Ustav promijeni, ali uvijek ima tih 15 do 25 posto opozicije što vam radi o glavi. Kemoterapiju, dakle, ne preživi svaki peti. Vratio sam u glavi film i brojao ljude u èekaonici.
"Naravno", prekinuo me dr. Grgiæ u razmišljanju, "morate razmišljati pozitivno, vi znate da je pola izljeèenja svakog èovjeka u njegovoj glavi." Klimao sam glavom, a onih pola izljeèenja u njoj lupalo mi je iznutra o sljepooènice. "Ja æu, sa svoje strane, napraviti sve što se tièe moje polovice posla, a vi æete morati dati sve što se tièe vaše", nastavio je doktor. "Zapamtite, pola uspjeha terapije je u vašoj glavi."
Ha, pomislio sam, moja glava i nije nešto na što bi se suvremena medicina trebala oslanjati. U ogledalu bolnièkog zahoda gledao sam tu debelu, zbunjenu njušku. Pola uspjeha? Ovako odoka, ja joj ne bih povjerio više od desetine.
Nakon prvog tjednog ciklusa kemoterapije žena i sestra su mi obrijale glavu. Svidio mi se novi imidž. Od sredovjeènog rockera pretvorio sam se u rabijatnog stokilaša. Dva klinca na motoru što su maltretirala jedan stari braèni par na Baèvicama pobjegla su èim sam im prišao, i shvatio sam moæ stajlinga. Nakon drugog ciklusa poèela mi je zaudarati hrana, nakon treæeg ni cigarete u bolnièkom zahodu nisu prijale. Nakon petog više nisam bio tako oran za zajebanciju.
Humor na mozgu
Što je od one polovice bilo u mojoj glavi, bilo je - ne znam kakav su posao citostatici napravili s tumorom tamo dolje, ali humor na mozgu bio je gotovo savladan. Tek pokoja šala o dobrim stranama kemoterapije - "Kemoterapijom protiv peruti" - i beskrupulozno manipuliranje sažaljenjem obitelji: daljinski upravljaè je samo tvoj, i nitko se ne buni kad pustiš Toma Waitsa. Veæinu vremena, meðutim, gutao sam skupe amerièke tablete protiv muènine, povraæao u zahodsku školjku i grmlje oko bolnice, i èekao Dan D. Zapravo, Dan CT: tomografija na radiološkom odjelu Rebra pokazat æe rezultate èetveromjeseène kemoterapije.
DRUGA OPERACIJA U ZAGREBU NA REBRU
Ležeæi na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibiæ Mosor rekao doktorima prije operacije. ‘Drugovi, bit æu otvoren’, rekao sam i spokojno pao u besvijest. Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav èovjek. Operacija limfnih èvorova u potpunosti je uspjela. Tumor je bio mrtav | Tih petnaestak minuta u èekaonici pred CT-om možda nisu najdulje u mom životu - dulje je bilo, recimo, onih pet minuta sudaèke nadoknade utakmice Olimpija-Partizan 1976. - ali meni je izgledalo da nalaze CT-a èekam cijelu vjeènost, èinilo mi se da ih èekam toliko dugo da sam, bez obzira kakvi bili, zapravo veæ lijepo i poživio.
Nije, istina, bio bogzna kakav život, tu u hodnicima Rebra - poput onoga nesretnog Karimija što je 15 godina živio na pariškom aerodromu, pa je po njemu Spileberg snimio film - ali obzirom na okolnosti, 15 godina u èekaonici s Feriæevim romanom s trafike nije izgledalo kao nešto na što se èovjek smije žaliti.
Onda je koncem 2020. godine konaèno izašla doktorica Jasna Mariniæ, prekrasna i uvijek vesela gospoða, tako draga i nasmijana da mi njen osmijeh na vratima nije ništa znaèio. Meni, naime, ona izgleda kao osoba koja se smije i dok spava. Nisam bio posve u krivu: kemoterapija je potpuno uništila metastaze na pluæima, ali male mrlje na limfnim èvorovima još su bile tu. Sitne, možda èak i manje nego na poèetku, ali još uvijek tu. Ti su ostaci mog raka najvjerojatnije mrtvi, no doktor Grgiæ je htio biti siguran. To je znaèilo još jednu operaciju.
Ipak, dobri nalazi CT-a napunili su mi baterije. Glava je opet bila puna i spremna, i optimizam je narastao do te mjere da sam doktoru Grgiæu htio reæi: "Doktore, samo da vam kažem da ja sad preuzimam tri èetvrtine. Što se mene tièe, može i sto posto, ali morate i vi zaraditi plaæu." Ležeæi na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibiæ Mosor rekao doktorima prije operacije. "Drugovi, bit æu otvoren", rekao sam i spokojno pao u besvijest.
Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav èovjek. Laparaskopska operacija limfnih èvorova u potpunosti je uspjela, i histološki nalazi s patologije pokazali su da je tumor mrtav.
Ako me danas, desetak mjeseci kasnije, pitate vjerujem li zaista da sam zajebancijom pobijedio rak, reæi æu vam - da. Dobro, nešto su malo pomogle i nekonvencionalne metode neobiène sekte ljudi u bijelom s Rebra. Znam da je ljudima teško povjerovati, ali ja sam svim filipinskim i indonezijskim skepticima, majstorima kristala, kašika, voodoooa i bijele magije, skidaèima uroka i guruima vegetarijanstva spreman staviti na uvid cjelokupnu dokumentaciju.
Pola je na mojoj glavi
Moj se život od tada posve promijenio: živim po pravilima te, kako se zove, medicine, ljudi u bijelom svaka tri mjeseca snimaju me nekim èudotvornim spravama, za svaku zubobolju ili visoku temperaturu dobivam nekakve šarene bombonèiæe, i danas sam novi èovjek. Naumio sam bio èak se i sasvim povuæi u ženinu vikendicu na Braèu, i napisati nekakav medicinski priruènik, ali moj majstor doktor kaže da u svijetu veæ postoji nekoliko takvih knjiga.
Jednu stvar sam zapamtio. "Morate razmišljati pozitivno", èujem i danas majstorov glas, "vi znate da je pola izljeèenja svakog èovjeka u njegovoj glavi."
I ako vam se ujutro, dok se gledate u ogledalu, uèini da ne bi toj glavi povjerili toliko, nemojte podcjenjivati njene goleme iscjeliteljske potencijale. Pola uspješnog izljeèenja je u njoj, a priznat æete da to nije mala stvar: s jedne strane pet tisuæa godina povijesti medicine, od prvih sumerskih operacija do hi-tech spirale DNK, napori stotina tisuæa vraèeva, druida, alkemièara, dijagnostièara, epidemiologa i kirurga, milijuni godina njihovih studija, milijarde dolara uložene u laboratorije i bolnice, cijele kongresne biblioteke medicinske literature, sve to s jedne strane - a s druge tek vaša neispavana, neumivena glava s èetiri razreda srednje graðevinske škole. Nije loše, zar ne?
Kako bilo, za rano dijagnosticiranje “tum. testisa” uèinio sam dovoljno za titulu prvaka Lige za borbu protiv raka. Stotine prijatelja i poznanika veæ mjesecima se kod tuširanja ustrajno pipa izmeðu nogu. Napipate li stoga nakon ove prièe nešto sumnjivo u gaæama, zapamtite da je tum. testisa èista zajebancija ako se lijeèi na vrijeme. Saèuvajte hladnu glavu - jer u njoj je, podsjeæam, pola uspjeha, a on se èuva na hladnom, suhom i mraènom mjestu - i okladite se sa ženom u dvjesto kuna da æe vam doktor Ivaniševiæ držati jaja u rukama.
Povratak
|
 |
|
