S Dinamove subotnje utakmice doma sam stigao ranije nego što to inaèe prakticiram, sa svega dva promila alkohola u krvi. S vrata ravno u frižider, složiti sengulu od one tirolske koju mi je draga proljetos poklonila za godišnjicu braka. Usput mi se pogled zalijepi za kalendar na susjednom zidu. Dobro je, zakljuèujem, još samo dvanaest dana do sljedeæeg tuširanja.

Nakon konzumiranja ustajale salame navodno je pametno rasteretiti probavni trakt. Ako nemate balkon veæih proporcija s kojeg možete lansirati projektil prolaznicima na glavu, alternativa je posjet klozetu. Tako i biva. Ulazim u to musavo zdanje i u prolazu uhvatim vlastiti odraz u razbijenom zrcalu. Zadržim se i prekontroliram malèice groblje u ustima; sedam kratera strateški rasporeðenih tako da veæe zalogaje hrane kroz njih guram ravno u ždrijelo. S vremenom me poèeo muèiti ovaj èetrnaesti karijes, ali tješim se da æe i taj zub s vremenom strunuti, a živac utrnuti. Preventivno s tri deci brlje isperem usnu šupljinu. Sadržaj, shvatit æete, ne prosljeðujem u umivaonik nego u uvijek zahvalan želudac.

Prije nego što nogom ukljuèim plazmu s kojom me korumpirala uprava kluba koji pratim, u meni se na tren probudi figura oca i odluèujem prekontrolirati san svojeg djeteta. Kroz gustu makiju neopranog veša probijam se do djeèje sobe i sretan sam kada vidim da on blagoslovljen spava. S gas-maskom na licu moj je sin zaštiæen od svih strahota našeg kuæanstva.

Napokon sam spreman posvetiti se onome što najbolje znam. Televiziji i ostacima brlje. Na Hustleru je porniæ koji znam napamet, pa se odluèujem za alternativni program. Sviða mi se Z1, emisijom kormani ruina od voditelja, èovjek izgleda lošije èak i od mene. Ali zato mu je u gostima naoèit gospodin, ne treba biti jako pronicljiv da to shvatite. Uglaðen je i bogat, odmah s tisuæu eura podmazuje harmonikaša, ocvale gospoðe plaèu u eter - podmaži i nas, podmaži. Skrušeno priznaje da je u srednjoj školi nosio imenik uèiteljima i štrebao latinski. Voditelj ga pita što je “per aspera ad astra”, a on se prisjeæa kako je stao na kraj peronospori u oèevu vinogradu. Panta Rei? Znam Reiæa, ali ne zove se Panta nego Zdravko, zbunjen odgovara. A što bi to bilo in medias res?

Tko zna, svaki dan je na poslu od 9 do 20, proživljava neviðen stres. Taj Zdravko Mamiæ, gost osamsto šezdeset i sedme emisije u nepunih pet dana.

Ljubomoran gasim televizor i dugo u noæ kontempliram. Što me, majko, ne rodi ovakva, da se pred milijunskim auditorijem svaki dan raznježim sam pred Sobom. Ili barem Irvasom...