Franji Tuðmanu, kako je u memoarima priznala njegova žena Ankica, nije bilo nimalo neugodno što se otkrilo da je na raèunu njegove obitelji bio prilièan iznos gotovine, prešuæene u imovinskoj kartici Tuðmanovih.

Smetalo im je nešto drugo: to što je direktor Zagrebaèke banke Franjo Lukoviæ išao vuæi vraga za rep pa je, namjesto da je sve lijepo zataškao, krenuo progoniti Ankicu Lepej (gospoða Tuðman kaže “jadnu ženu”) i tako isprovocirao skandal koji je tada ozbiljno naèeo Tuðmanov autoritet.

Svoga Lukoviæa u nedjelju je dobio i Tuðmanov nasljednik Stjepan Mesiæ.

Njegov nepromišljeni pomoænik, koji bi na svaki naèin ugodio šefu s Pantovèaka, zove se Mirko Galiæ i trenutaèno je u tranziciji s politièki zasluženog mjesta ravnatelja Hrvatske radiotelevizije na politièki zasluženo mjesto hrvatskog veleposlanika u Francuskoj.

“Oni neæe raditi na Dnevniku dok Etièko povjerenstvo ne razmotri njihov sluèaj. Ovo je sasvim normalna procedura kod ovakvih sluèajeva kad ima jasna sumnja o kršenju Etièkog kodeksa koji jasno diktira naèin prenošenja informacija”, izjavio je u nedjelju ravnatelj HRT-a za internetski portal Index koji je prvi objavio Mesiæev stari govor iz Australije, neugodan i kompromitantan za predsjednika Republike.

 Predsjednik je u TV poslanici otišao predaleko u prošlost a da se usput nije susreo sa svojim mislima iz devedesetih i nije smogao snage zbog njih se iskreno isprièati. On za ispriku još ima vremena. A Mirko Galiæ mogao bi razmisliti može li državu u svijetu predstavljati èovjek koji je ugrozio slobodu medija u Hrvatskoj stajuæi iza sramotnog postupka protiv dvojice urednika na HTV-u

Nakon što je po kratkom postupku, usred vikenda, Galiæ suspendirao novinare koji su napravili svoj posao: objavili autentiènu vijest koju se nije usudio zanijekati niti Mesiæev ured, i predsjednik je sam sebi uèinio “uslugu”: u formi statiène poslanice govorio je preko javnog medija punih petnaest minuta.

S tim ružnim intervencijama zbog vijesti neugodne za šefa države, i njim koji se nakon te ‘disciplinske mjere’ dramatièno obraæa naciji, ne o suspenzijama novinara nego o sebi samome, bila je to tužna nedjelja za hrvatsko novinarstvo i demokraciju koja je podsjetila na doba najveæe cenzure iz ratnih Tuðmanovih godina.

Da nije bilo toga, Mesiæ bi možda lakše preživio javno otkriæe da nije baš tako vjerodostojan politièar kakvim se dugo nastojao prikazati.

Èovjek koji se gradio u jedinog iznad svih po principijelnosti u odbacivanju svakog ekstremizma, najednom više nije tako ekskluzivan. On je jednostavno jedan od svih, èovjek koji je, baš nas briga zbog èega, nekoæ koketirao i s ustaštvom i kojemu je, baš nas briga tko, netko to sada bacio pod nos.

Naravno da je i te kako bitno tko je to iskopao Mesiæu i kakve su mu bile namjere, ali to nipošto ne može biti važnije od èinjenice da uopæe postoji materijal koji kompromitira predsjednika države, i to je ono na što je Mesiæ trebao odgovoriti graðanima.

Ovdje, dakle, uopæe nije rijeè o tome je li Mesiæ bio autentièniji u iskazivanju simpatija prema NDH ili kasnije u svom antifašistièkom angažmanu, nego o tome koliko je on vjerodostojan kao politièar. Zato je od samog sadržaja videomaterijala puno opasnije to što se dogaðalo nakon objave snimke.

A dogodila se muèna cenzorska epizoda na javnoj televiziji i jedan nervozni predsjednièki govor karakteristièniji za vrijeme u kojem je nastala i snimka iz Australije.

Predsjednik Mesiæ iskoristio je termin na javnoj televiziji na najgori moguæi naèin: osim što je za ono što su vidjeli milijuni graðana toèno pet puta rekao da se “navodno” dogodilo, a juèer je veæ objašnjavao i okolnosti tog “navodnog” govora, Mesiæ nas je retorikom vratio u Tuðmanove najparanoiènije godine.

Hrvatski predsjednik nije se isprièao za tu znaèajnu nedosljednost u svom antifašistièkom opusu. Rijeèi “promašen” i “pogrešan”, jedine koje bi u tom dugom izlaganju uopæe mogle podsjeæati na ispriku, sakrio je u frazu “ako sam to rekao” i nazvao to taktièkim ustupkom u opæoj mobilaziciji protiv èetništva. U govoru isprike, osim toga, ne može prevladavati srdito dociranje kao što je to bio sluèaj s Mesiæevim istupom.

Mesiæ je išao dotle da je izjednaèio sebe s pravnom državom, plašio je graðane da oni koji mu sada vade vrpce iz devedesetih nisu samo njegovi nego i njihovi neprijatelji, prijetio je otprilike urušavanjem sustava u sluèaju da netko nasjedne tim groznim provokacijama, èinilo se kao da objavljuje ratno stanje dok je smrknuto objavljivao kako æe mu možda još toga izvaditi... Sve je to tako ružno podsjeæalo na Tuðmanove crvene, žute i zelene vragove. Predsjednik Mesiæ otišao je tim govorom zaista predaleko u prošlost a da se usput nije susreo sa svojim mislima iz devedesetih i da nije smogao snage zbog njih se iskreno isprièati.

Tu je problem za predsjednika Mesiæa i za sve koji su htjeli pomoæi i njemu i sebi, ali im je manjkalo i sreæe i pameti pa su napravili štetu. Hrvatska nakon ovog vikenda, zahvaljujuæi tim nadobudnim ljudima, ima ozbiljno uzdrmanog predsjednika države i grubo ugrožen stupanj slobode javnih medija.

Mesiæ ni juèer nije osudio Galiæeve kazne urednicima s HTV-a. Rekao je samo da ih on nije tražio, ali se nije uspio izdiæi iznad situacije ni prešutjeti kako on iskreno misli da su mu - novinari podmetali. Dok je Galiæ za njega kažnjavao novinare, netko je još organizirao veliku akciju “stanite uz Mesiæa”, toliko veliku da su i Žarko Puhovski (koji je od njega prvo bio tražio ispriku ili ostavku), i Andrija Hebrang (koji ga mrzi iz dna duše), i Efraim Zuroff (koji bi digao svijet na noge da je takvo što bio izjavio daleko manje utjecajni Ðapiæ), svi su oni juèer bili solidarni s Mesiæem.

Akcija je bila impresivna, ali teško da æe umanjiti štetu koju su predsjednikovom ugledu nanijela tri meðusobno povezana dogaðaja: objavljivanje snimke iz devedesetih, kažnjavanje novinara koji su tu vijest prenijeli i naposljetku tuðmanovski govor koji je Mesiæ izrecitirao umjesto isprike.

Ono što Mesiæ još može napraviti jest da se uistinu isprièa graðanima. Galiæ bi pak mogao razmisliti može li Hrvatsku predstavljati u svijetu èovjek koji je 2006. godine, usred završnih pregovora o ulasku Hrvatske u EU, medijima napravio nešto što je bilo sramotno i prije deset godina.