"Lora: svjedoèanstva": Važna pitanja ostala neodgovorena

03.03.2007.

To se prvenstveno odnosi ne toliko na èinjenicu da su pod krinkom plemenitog obrambenog rata poèinjena brojna neljudska zlodjela nad osobama èiji je jedini grijeh bila "pogrešna" nacionalnost ili "pogrešna" uniforma, koliko na èinjenicu da je hrvatska javnost suoèena s time predugo gurala glavu u pijesak.

Još žalosnija èinjenica je da je to sljepilo potrajalo èak i davno nakon što je završio rat, odnosno prestala sva možebitna propagandna, vanjskopolitièka, emocionalna i neka druga opravdanja za inzistiranje na tome da nema nikakve tamne mrlje na onome što se naziva "najsvjetlijim" razdobljem hrvatske povijesti. Takvo sljepilo - u veæoj ili manjoj mjeri - traje i danas, te se može vidjeti u pojedinim reakcijama na svaki pokušaj koliko-toliko kritiènog, objektivnog ili barem neostrašæenog preispitivanja službenih "istina" o onome što se dogaðalo izmeðu 1991. i 1995. godine.

Iz nekih od njih bi se mogao steæi dojam da Domovinski rat kao da nikada nije završio, odnosno kao da je treæina Hrvatske još uvijek pod okupacijom, gradovi pod zraènim i opæim uzbunama, a svaki pokušaj da se kritièki promišlja i govori o hrvatskoj stvarnosti ili veleizdaja ili barem pomaganje neprijatelju.

Takvom stavu, za kojega nijedan zdravomisleæi èovjek u Hrvatskoj više ne može pronaæi suvislo opravdanje, dosta je pridonio oportunistièki, kalkulantski i èesto kukavièki stav onog dijela hrvatske medijske i politièke scene koja se voli nazivati "europskom", "naprednom", odnosno alternativom mraènom nacionalizmu 1990-ih.

Kada su njeni predstavnici imali prilike o svemu tome dati neki èvrst stav ili barem pokušati pokrenuti èišæenje Augijevih štala hrvatske prošlosti, pokazali su veliku domišljatost u pronalaženju razloga zašto to ne èiniti. To je možda i razlog zašto se Hrvatska televizija - koju mnogi vole opisivati kao jedan od "najeuropskijih" medija u Hrvatskoj - tek prošlog tjedna udostojila zapoèeti emitiranje serije dokumentarnih filmova pod nazivom "Tragovi", posveæene tamnim i kontroverznim poglavljima bliske hrvatske prošlosti.

Prvi film iz serije, "Lora: svjedoèanstva" Nenada Puhovskog posveæen zloglasnim dogaðanjima u splitskom vojno-istražnom centru 1992. godine i njegovom farsiènom pravosudnom epilogu, veæ prije samog emitiranja je izazvao prosvjede braniteljskih udruga i desnièarskih politièara.

Film, koji je nadugo i naširoko reklamiran kao HRT-ova medijska senzacija - usprkos tome što je star dvije godine i veæ prije prikazivan na lokalnim televizijama u Hrvatskoj - na kraju ipak nije predstavljao ikakav epohalni dogaðaj. Dijelom je to posljedica zlosretne koincidencije sa haškom presudom o genocidu u BiH, ali ipak najveæu odgovornost snosi voditelj Aleksandar Stankoviæ èiji se izbor gostiju i voðenje diskusije više može okarakterizirati kao "ziheraški" pokušaj da se unaprijed otupe kritike samog prikazivanja filma nego pokušaj da se uistinu kritièki progovori kako o filmu, kako i o dogaðajima koji su njegov povod.

Film Nenada Puhovskog je, dakako, trebao biti prikazan na HRT-u, i o njemu se trebalo govoriti na kritièan naèin. Meðutim, o nikakvoj kritièkoj diskusiji nije moglo biti rijeèi, jer je umjesto struènosti u izboru gostiju prevladavao politièki kriterij, odnosno nastojanje da se samo emitiranje fillma "Lora: svjedoèanstva" kompenzira "državotvornošæu" komentatora. Tako su glavnom "junaku" filma - sucu Lozini - društvo pravili Zdravko Tomac, Josip Joviæ i Mile Dedakoviæ "Jastreb", dok su prema njima bili suprotstavljeni autori filma Puhovski i Pero Jurišin.

Stankoviæ je napravio još veæu grešku kada je u studio pozvao dvojicu bivših vojnika JNA iz Srbije koji su bili žrtve zlostavljanja u Lori. To je odmah proizvelo nepotrebnu napetost i povišen ton, pa se umjesto o konkretnim zloèinima poèelo govoriti o nekakvom širem politièko-povijesnom kontekstu, te je rasprava degenerirala u predvidljivo prepucavanje na etnièkoj i ideološkoj osnovi.

U emisiji, isto kao i u samom dokumentarnom filmu, su zato mnoga važna pitanja ostala neodgovorena. Jedno od njih je ipak ostalo odgovoreno - ono koje se tièe spremnosti hrvatske javnosti da se suoèi sa svojom prošlošæu. Taj odgovor je negativan, a to što haške presude i izjave nekih dalekoistoènih premijera sugeriraju da u tome Hrvatska nije usamljena nije razlog za ikakav ponos.

R.R.

Povratak