Tjeskobna slika novinarstva u Tuðmanovoj eri

11.03.2007.

 sam æe reæi kako je kao novinar imao privilegiju da živi, stvara i radi na prijelomu epoha.

- Prošao sam i socijalizam, i Jugoslaviju, i ondašnju politièku elitu, i stvaranje Hrvatske, te upoznao ljude koji su u tome sudjelovali - istaknuo je.

Bez obzira na to što je kao novinar, a kasnije i glavni urednik, bio u središtu mnogih dogaðaja, nastojao je, prema vlastitom priznanju, zadržati distancu i poziciju promatraèa. Ovo nije dnevnik, premda se knjiga temelji na mnogim bilješkama iz tog vremena.

Tuðen je zapisivao svoje razgovore s mnogim politièarima koje je vodio u èetiri oka, na neformalnim mjestima, za šankom, u prolazu, negdje u kutu sobe, pod stepenicama na Pantovèaku, kao u epizodi s Tuðmanom kada je pregovarao o preuzimanju Veèernjaka. Opisuje te razgovore, vlastite osjeæaje, dileme, nedoumice, strahove.

Tuðen otvoreno, èesto ne šetedeæi ni samog sebe - bolje je da to sam kažem nego da me ulove s rukama u vreæi - opisuje što se zbivalo u tom Tuðmanovu Zabranjenom gradu.

Upravo je takva i knjiga. Piše kako je živio kao glavni urednik Veèernjeg lista koji je tada bio pod pritiskom HDZ-a, o susretima i spletkama na Pantovèaku, o aferi privatizacije tih novina i mnogim drugim stvarima.

Tuðen, iako æe mu to mnogi zamjeriti, želi ponekad uspješno, ponekad manje uspješno, ostati na distanci, tih, miran, promatraè, kao pravi predstavnik šutljive veæine.

Piše kako ga je Tuðman nazvao Zagorcem s figom u džepu.

- Nikada nisam bio temperamentan i ambiciozan da bih se previše isturao. Više sam bio znatiželjan, ali s distancom. Nikada nisam bio previše zagrijan za neku ideju, ali nisam želio biti ni pasivan. No ne spadam u one ljude koji su, kako sada kažu, od svog roðenja znali da æe se Jugoslavija raspasti - iskreno æe priznati.

Bio je novinar i komentator u oba režima, u obje države, prihvaæa i napade da je oba puta bili režimski novinar. No, kaže kako se nema èega stidjeti.

Iz Tuðenove knjige možemo išèitati kako je funkcionirala vlast u vrijeme Tuðmana te na koji su naèin funkcionirali prorežimski mediji.

Tuðen ne skriva kako su mu naruèivali tekstove s Pantovèaka. U prvom razdoblju bila je to Vesna Škare-Ožbolt, a kasnije Iviæ Pašaliæ. Pogotovo nakon privatizacije Veèernjaka. Opisuje i zanimljivu epizodu kada je sredinom 1991. godine bio s Tuðmanom u Rimu.

Nekako se dogodilo da je zaostao u sobi s Tuðmanom i talijanskim premijerom Craxijem. Hrvatski predsjednik izvadio je pred njim karte Banovine Hrvatske i poèeo zabezeknutim Talijanima objašnjavati povijest. Hrvatska još nije priznata, rat je trajao, meðunarodna zajednica se koleba, a Tuðman je Talijanima govorio o Banovini! Tuðen ne krije da je bio sam iznenaðen, ali i na neki naèin zadivljen takvim nastupom.

Kao “voajer” života na Pantovèaku piše o sukobima meðu ljudima iz Tuðmanova okruženja, Greguriæa i Šuška, Pašaliæa i Šariniæa...

 Bez ustezanja navodi tko su bili dvorski novinari i kako je funkcionirao život ljudi iz javnog života podobnih Pantovèaku. Raskrinkava i udvorništvo koje je vladalo i stvaralo muènu atmosferu tadašnjeg hrvatskog režima, ne bježeæi ni od vlastitog.

Opisuje atmosferu Tuðmanove bolesti. Na nekom sastanku, koji Tuðen neprimjetan prati, Tuðman kaže kako æemo ga “morati trpjeti još neko vrijeme”. Tada je skoèio Ivan Aralica i viknuo - Na našu sreæu, predsjednièe!

Tuðen je kronièar jednog vremena koje se može osuðivati za takav njegov stav, za neprimjetnost koju sada “prodaje” pod hrabrost, ali knjiga je dokument jednog ne tako davnog vremena koje ima svoju težinu.

Piše: Vlado Vurušiæ

Povratak