Hrvatski bonton: Institucionalizacija arogancije i karnevalskih manira

17.03.2007.

Biti pristojan danas u Hrvatskoj nadaje se kao bizarnost. Biti u dobrom tonu, ili po francuski, u bon tonu, zvuèi gotovo zazorno. Naši politièari, javne osobe, intelektualci, sportaši, kao da se natjeèu tko æe biti bahatiji, bezobzirniji, neuviðavniji. U nas je na djelu gadna kombinacija socijalistièkih prežitaka “drugarenja” i novostvorenog primitivizma koji diktiraju mediji.

Kapitalizam u nas nije donio ništa dobra kad je javno ophoðenje posrijedi, a èini se da je devastirao i krhku opnu kuænog odgoja. U javnosti prevladavaju bahati, glasni, nekontrolirani ljudi, bez obzira koja je razina posrijedi. Jednako su u nas nepristojni politièari, konobari i tinejdžeri.

Kad je zasjeo u premijersku fotelju, javnost je dr. Ivu Sanadera precipirala kao europski nastrojenog, uglaðenog politièara, koji odmjereno govori, pristojno se ponaša i primjereno odijeva.

No, onda je u javnost, lani potkraj listopada, pristigla slika sa sjednice Vlade održane u Sisku gdje je premijer grubo i glasno izvrijeðao gradonaèelnika Siska Dinka Pintariæa jer se ovaj, doduše mimo protokola, javio za rijeè da kaže koju o sporednoj temi, nekoj neplaæenoj komunalnoj naknadi.

Sanader mu je prijeteæim tonom odbrusio: “Nemaš rijeèi, gradonaèelnièe...Ovo je sjednica Vlade. Nemoj da još jedanput... pa te više neæe biti na sjednici”- Gradonaèelnik je, što se kaže, podvio rep, ponizno i hitro, kao da se podrazumijeva da onaj tko je jaèi i moæniji ima pravo biti glasniji i nepristojniji.

U usporedbi s premijerom Sanaderom, šefom vladajuæe stranke, Ivica Raèan, šef glavne oporbene stranke, nastupa s mnogo više takta. Raèan je, ukratko, možda najpristojniji hrvatski politièar. Nikad ne podiže glas, ne gestikulira pretjerano, sugovornike gleda u oèi i ne upada im u rijeè. Barem je takav u javnosti i  jedina njegova nepristojnost je prst koji katkad podiže prema sugovorniku.

Od hrvatskih politièara, kad je javna scena posrijedi, nepristojniji su, na žalost, jedino TV novinari, osobito oni politièki. Katkad imate dojam da se s njima i ne može nositi nego netko tko je podjednako neuviðavan i bahat.

Mislav Bago, urednik i voditelj HTV-a veèernjeg politièkog showa “Otvoreno”, ogledan je primjer nepristojnog voditelja. Bago redovito ne sluša sugovornike, bez takta im upada u rijeè, ne gleda ih u oèi, pravi niz nepristojnijih gesti, od toga da križa ruke do toga da petlja njima po licu, doslovno samo što nos ne kopa. Usto, neprestano se referira sam na sebe, uzima si pravo da sebe nameæe kao “glas naroda”, ne zna najbolje artikulirati reèenice pa umjesto toga inzistira na vlastitom položaju poštapalicama i upadicama.

Od Bage je možda jedino gori Petar Vlahov, kojeg u posljednje vrijeme nema na malim ekranima. Vlahov se neprestano èeška po trbuhu, pravi djeèje grimase, namješta se pred kamerom u raskopèanoj košulji, èak jede u programu, žvaèe i prièa istodobno, katkad èak prèka po noktima i smješka se kao u kakvoj jeftinoj talijanskoj komediji. Vrlo puèki i nepristojno.

Na dijametralnoj strani krivulje ponašanja i danas stoji Oliver Mlakar. Vremešni voditelj, odavna u mirovini, uskrsnuo je na Novoj TV, gdje je zaposlen i Vlahov, kao voditelj obnovljene “Kviskoteke”. Uvijek decentno nasmijan, elegantno odjeven, Mlakar svakog sugovornika doèekuje s jednakom dozom racionalne empatije, svakome dopušta da kaže što misli i da, po svom ritmu, artikulira reèenice. Mlakar nikad ne nameæe sugovorniku vlastitu misao niti ne istièe vlastiti položaj, nikad se ne razmahuje rukama i nikad ne podiže glas. U našem poremeæenom sustavu vrijednosti takav se nastup vjerojatno broji kao staromodan i neatraktivan, premda je jedini prihvatljiv i racionalan.

I inaèe, pristojnost i lijepo ophoðenje pitanje je racionalnosti. Biti uglaðen znaèi biti racionalan. U današnjem kompetitivnom društvu, takvo je ponašanje dugoroèno jedino isplativo. No, pogrešna slika uspjeha kao neogranièenog karnevaliziranja samoga sebe u nas je svejedno i dalje dominantna. U nas je strašno moderno biti nepristojan, bezobziran, lagano arogantan i ultimativno provokativan i te se mane tretiraju kao vrline, kao plodovi neèije inteligencije i snalažljivosti.

Biti “izravan”, “duševan”, “nekontroliran” u nas je svojevrsni statusni simbol. Divljaštvo i grubost raèunaju se kao vrhunaravne kvalitete odabranih. Možda je i odviše nepristojno spominjati likove poput nogometnog menedžera Zdravka Mamiæa, o kojem se, a nije jedini, zapravo uopæe ne može govoriti u kategoriji pristojno/nepristojno. Mnogo bolji od njega nije ni zagrebaèki gradonaèelnik Milan Bandiæ, koji i ne pokušava skriti da ga sugovornici zanimaju samo ako ih može nadglasati. Bandiæ je zapravo, kad je bonton posrijedi, humoristièna pojava. On bez ustruèavanja nabada prstom u nos kad je zamišljen, a vlastitog suradnika natjerao je da mu jede iz ruke pred TV kamerama, pošto je prethodno i sam oblizao žlicu koju mu je gurnuo u usta.

Èak su i hrvatski komièari nepristojni. Mamiæev ekvivalent je Željko Pervan, vrlo nametljiv, ponekad zloban, pa i grub tip, èiji se humor temelji na zlostavljanju slabijeg, on nastupa kao huligan iz sedmog razreda osnovne škole kojem vrhunaravno zadovoljstvo predstavlja da sugovornika na bilo koji naèin ponizi. Dakako, postavlja se pitanje može li komièar uopæe biti pristojan i nisu li komika i pristojnost meðusobno iskljuèivi? Naravno da nisu. Pristojan komièar uvijek svoj nastup temelji na autoironiji. Postaviti samoga sebe “ispod” problema temelj je svake istinske duhovitosti. Dijametralno suprotan Pervanu, onako kako je Mlakar dijametralno suprotan Vlahovu ili Bagi, jest Zlatan Zuhriæ Zuhra. Njegov humor uvijek je autoreferentan. Zuhra uvijek na prvom mjestu ismijava sebe, a drugom se podmeæe, posve pristojno i razumno, kao ogledalo. Nekoga “kubati” ne znaèi ga podlo ismijavati, seksistièki vrijeðati kao što to redovito èini Pervan.

Kad smo kod ugostiteljskih objekata, vjerojatno nema neljubaznijih profesionalaca u nas od konobara. Prosjeèan hrvatski konobar nikad ne pozdravlja goste, s pola uha sluša narudžbu, èesto je glasan i agresivan. U prosjeènom hrvatskom kafiæu uvijek vas prati osjeæaj da ste vi ondje zbog osoblja, a ne osoblje zbog vas. Hrvatska je vjerojatno jedina država u Europi gdje su konobari agresivniji od policajaca. Nigdje nego u Hrvatskoj neæete sresti tipa koji vam posprdno prigovara što pijete kavu sat vremena i koji vam neæe isprazniti pepeljaru ako ne naruèite još jedno piæe. Štoviše, hrvatski konobari su toliko neracionalni da radije potkradaju na raèunu nego da ljubaznošæu skupljaju napojnice.

Po nedavnoj anketi koju je objavio Jutarnji list, ispada da je 30 posto hrvatskih trgovaca neljubazno. To znaèi da, slièno konobarima, ne znaju pozdraviti, da se èude svakom pitanju, da zamjeraju mušterijama što su neinformirani o njihovim proizvodima, da su nezainteresirani za namjernike za koje su procijenili da neæe ništa kupiti, da pred mušterijama obavljaju privatne telefonske razgovore, da svaku informaciju od njih treba izvlaèiti unakrsnim ispitivanjem, da su smrknuti, odsutni i, ukratko, neuljudni.

Sve te kategorije nepristojnih ljudi svakodnevno se saberu u jedinstven mozaik koji se zove - promet. Vožnja hrvatskim gradovima i izmeðu njih nalikuje na osvajanje prerije u Americi u devetnaestom stoljeæu. S jedne strane, vlada osnovno neznanje temeljnih vještina, a s druge osobnim tonovima obojana agresivnost. Èinjenica da u nas svake godine nekoliko ljudi pogine u obraèunima oko parkirališnog mjesta tek je samorazumljiva “nadgranja” uobièajenog ponašanja. Ubaciti se ispred nekoga, presjeæi mu put, znak je vitalnosti i dokaz vozaèke vještine. Nadalje, što veæi auto to bahatiji vozaè.

Protoènost na našim prometnicama mnogo je slabija nego na Zapadu upravo zbog bezobzirne vožnje svih sudionika ka zamišljenoj toèki. Mnogo bolji od vozaèa nisu ni pješaci i biciklisti. U nas je normalno pretrèavati cestu kao što je srndaæu normalno da protrèi šumskim proplankom. Pa što bude - bude, glavno je da se ne gubi vrijeme na  propise. Bezobzirna žurba osim u prometu najèešæe kulminira na šalterima naših banaka, ustanova i svih vrsta institucija. S jedne strane stakla hrle nestrpljive mušterije, koji se nadvikuju, dobacuju ili urlaju na mobitel, a s druge smrknute tete koje kao da se natjeèu koja æe u što duljem vremenu dati što manje informacija. Ako ne znate toèno što treba napraviti ili kako ispuniti koji formular, pred našim æete se prosjeènim šalterskim službenikom osjeæati kao ðak pred razljuæenim profesorom. Jadno, uplašeno i poniženo.

I sve je to stvarnost u zemlji koja se voli hvaliti da možda nije najuspješnija i najbogatija, ali je zato najljepša na svijetu i s najljubaznijim puèanstvom koje se može pronaæi pod kapom nebeskom. Dakle, nismo samo nepristojni, nego toga nismo ni svjesni. Iracionalnost kao da je bila i ostala naš glavni adut u susretu sa stvarnošæu.

Tomislav Èadež

Povratak