Duh Iviæa Pašaliæa na Hrvatskoj televiziji?

23.03.2007.

Mesiæ je takoðer ustvrdio da bi u arhivima Ureda predsjednika morao postojati stenogram sa sastanka ondašnjeg predsjednika Republike i njegova moænog i ozloglašenog politièkog savjetnika (koji je, meðu ostalim, bio zadužen i za medije) na kojem je dogovorena privatizacija Veèernjaka.

Privatizacija Veèernjeg lista, jednog od najvažnijih hrvatskih medija, postala je jednom od najvažnijih hrvatskih politièkih tema otkako se dogodila krajem veljaèe 1998. godine.

Naime, nekoliko godina nitko nije znao tko su stvarni vlasnici Veèernjeg lista. Nakon što je u sijeènju 2000. godine Tuðmanov HDZ teško poražen na parlamentarnim izborima, nova je vlast èak osnovala saborsko povjerenstvo za sluèaj privatizacije Veèernjeg lista, na èijem je èelu bio danas veæ politièki zaboravljeni zastupnik HSLS-a Joško Kontiæ.

Više od tri godine poslije privatizacije Veèernjaka otkrilo se da su njegovi vlasnici neko vrijeme bili zagrebaèki poslovni ljudi koji nisu imali nikakve veze s medijima i koji nisu pokazivali nikakav interes za ulazak u medije. Oni su na sebe preuzeli stigmu tajnih kupaca Veèernjaka da se ne bi zamjerili Tuðmanovu HDZ-u i dr. Pašaliæu. (Poslije je Veèernji kupila austrijska Styria, vrlo profesionalna novinska tvrtka koja i danas upravlja tim listom.)

Veèernji list je, dakle, tri godine imao tajne vlasnike, što je potpuno nespojivo sa statusom medija u najelementarnijim uvjetima liberalne demokracije.

Nesporno je, nadalje, da se o tajnoj privatizaciji Veèernjeg lista odluèivalo u uredu predsjednika Tuðmana i da je tajnu privatizaciju nadzirao, a možda i osmislio, dr. Iviæ Pašaliæ, èovjek koji je tijekom svojih pet ili šest godina u vrhu HDZ-a toliko kompromitirao tu stranku da se pretvorio u glavni simbol njezina izbornog poraza 3. sijeènja 2000. godine.

Tajnu privatizaciju Veèernjaka, po Pašaliæevoj i, vjerojatno, Tuðmanovoj naredbi, operativno je proveo zagrebaèki odvjetnik Marjan Kostrenèiæ koji je još 2000. godine odbijao javno reæi tko su vlasnici toga uspješnog i utjecajnog dnevnog lista.

Gospodin Kostrenèiæ je, ponovimo, hrvatskoj javnosti odbijao reæi tko su stvarni vlasnici jednog iznimno znaèajnog javnog medija.

Sve bi to danas možda moglo biti posve nevažno da se Marijan Kostrenèiæ nije kandidirao za posao ravnatelja HRT-a nakon što je Mirko Galiæ postao hrvatski veleposlanik u Francuskoj.

Doista je neobièno, pa i skandalozno, èak i za hrvatske politièke kriterije da se èovjek koji je provodio tajnu, politièki motiviranu i nareðenu privatizaciju jednog utjecajnog javnog glasila i koji je godinama skrivao od javnosti vlasnièku strukturu toga javnog glasila sada kandidira za ravnatelja državne, javne televizije.

Ako bi bilo koji èlan Vijeæa HRT-a doista glasovao za gospodina Kostrenèiæa kao za ravnatelja HRT-a, ne vidimo nikakva razloga zašto se na Prisavlje ne bi instaliralo i samog dr. Pašaliæa, koji je u vrijeme privatizacije Veèernjaka bio Kostrenèiæev izravni politièki sponzor.

Nismo posve sigurni da bi èlanovi Vijeæa HRT-a poželjeli da se duh dr. Iviæa Pašaliæa useli u zgradu na Prisavlju, što bi se nesporno dogodilo ako bi Vijeæe izabralo Marjana Kostrenèiæa za Galiæeva nasljednika.

Gospodin Kostrenèiæ, kao i bilo tko drugi tko ima takve ambicije, može se, naravno, kandidirati za ravnatelja državne televizije. U njegovoj kandidaturi puno je toga bizarnog, ali ona nije nelegalna, pa èak ni zaèuðujuæa. Èovjek je, naprosto, ambiciozan.

Zaèuðujuæe je, meðutim, da se u zagrebaèkim politièkim kuloarima sve glasnije govori kako Kostrenèiæa podržavaju pojedini istaknuti politièari koji su prije šest ili sedam godina bili najglasniji u zahtjevima da se istraži tajna privatizacija Veèernjaka. Je li uistinu moguæe da su se, na primjeru Kostrenèiæeve kandidature, susreli interesi Pašaliæeve politièko-interesne grupacije i Pašaliæevih najogorèenijih protivnika, od kojih su neki sada u vrhu državne vlasti ili u vrhu liberane oporbe?

Valja se nadati da æe glasovanje o novom direktoru HRT-a pokazati kako je ipak nemoguæe da èovjek koji je tajno i po striktnom politièkom nalogu, privatizirao jedan važan dnevni list uopæe uðe u konkurenciju za ravnatelja javne televizije.

Davor Butkoviæ

Povratak