Glede & Unatoè - Šapka

20.04.2007.

Što radi policija kada navijaèi na nekoj utakmici izaðu izvan žice i, recimo, unerede neki automobil? Pa naprosto ih prebiju, baš kao i momke u nekom disko klubu jer da remete javni red i mir. A što rade kada treba u pritvor odvesti onoga istoga Branimira Glavaša, inaèe okrivljenika za teške ratne zloèine, one zbog kojih njegovi pomoænici u zloèinu èuèe u pritvoru veæ šest mjeseci? Pa, kao što smo imali prilike vidjeti u dvodnevnom TV šou Branimira Glavaša, policajci su stigli u stan dotiènoga, tamo zatekli njegovu tjelesnu gardu, sve same ugledne graðane, paèe i saborske zastupnike, koji su im ponovili ono što je Glavaš veæ poruèio, ni manje ni više nego s balkona svoga stana, visine treæega kata, uh, kako je samo podsjetio na sve one povijesne isturene brade koje su završile na kocu i konopcu, a to je da neæe oni njega trpati u policijska kola. I doista nisu. Nego su se gospoda policajci, nakon što su se, treba li sumnjati, ganuto rukovali s "ratnim zapovjednikom Osijeka", i moguæe popili po rakijicu, povukli iz stana i zgrade, jer show must go on!
 
Policija je meðutim tek jedna strana prièe u jadnoj pravosudno–medijskoj farsi o Branimiru Glavašu. Nakon što je tobože štrajkao glaðu, a sudac jedva doèekao da ga pusti iz pritvora, Glavaš je nastavio ismijavati hrvatsko pravosuðe, unatoè tome što je sada veæ prostim okom vidljivo da mu sve daske nisu na broju, no tim gore po pravosudne organe. Iz VIP-lože osjeèkog stadiona mahao je svojim obožavateljima, kamere su ga pratile u stopu, prenošene su njegove rijeèi kao svojevrsni pritisak na pritvorene mu drugare, a kada je konaèno državni odvjetnik donio odluku o pritvoru i podizanju optužnice Glavaš je - koristeæi i zadnje elemente bljutave patetike - izvukao iz naftalina svoju generalsku uniformu, na glavu natakario šapku koja mu je u meðuvremenu postala broj-dva prevelika i brade uzdignute u mussolinijevski položaj: ja sam glavna faca!, prošetao Osijekom.
 
Naravno, sav taj ponovljeni cirkus Glavaš bi mogao igrati samo pred svojim ogledalom da nije neobiène potrebe veæine hrvatskih medija za proizvodnjom paradogaðaja, štoviše spektakla o neèemu što bi trebao biti rutinski èin pravosuða i policije, tim prije jer je Glavaš, mimo ili upravo zbog zloèina za koje mu se ima suditi, tek omanja ljudska pojavnost. Ali ne, svi ti deseci novinara smatrali su sasvim normalnim da ih ovaj najprije vuèe po Osijeku, posjeda oko svoga stola u kafiæu kako bi slušali njegova bulažnjenja, a oni o njima obavještavali javnost, potom im iz svoga doma šalje rakiju i bureke, jer da on zna da su iscrpljeni dugotrajnim èekanjem, a vani je hladno...
 
I ne samo što su prihvatili Glavaševe kristalne biæerine i bureke u masnome papiru, nego im nije smetalo ni to da im okrjepu donosi maloljetni Glavašev sin, ta tužna figura u beskrajnim manipulacijama svoga oca.
 
Svašta je u toj prièi izašlo na vidjelo, i bijeda medijske Hrvatske koja vjeruje da jednoga morbidnog tipa, okrivljenog za grozna ubojstva svojih sugraðana, mora u stopu pratiti i snimati, pa s njim još meziti i rakiju piti, postalo je jasno i tko sve u svome ormaru èuva generalsku uniformu i koliko je niska moralna vrijednost te odore, materijalna je pak svakako visoka, i falila je još negdje u dnu kadra pojava ergele tih generala, od Tuðmana i Šuška do Æesiæa Rojsa, Norca, Gotovine, Èermaka... onih kojima je rat bio tek izlika za zgrtanje bogatstva, ili za zloèin, ili za sumnjive politièke ciljeve.
 
Uglavnom, ona smiješna šapka na glavi Glavaševoj i generalska uniforma u kojoj je redikulozno odšetao u pritvor, sve gledajuæi lijevo-desno ne bi li zbrojio koliko je njegovih obožavatelja, a bilo ih je jadno malo, te da nije bilo one mase novinara, naš bi se junak osjeæao još usamljenije, sve je to govorilo o totalnoj profanaciji uniforme na onima koji su generali postali nakon rata, ali su htjeli biti istoznaènicom ratnog herojstva.
 
I nažalost, poèesto su i bili, da bi danas iz Glavaševih oèiju, pod onom generalskom kapom, izvirao jedino i iskljuèivo strah. Konaèno! Došlo je eto i vrijeme straha za strahodršca koji je punih 16 godina iskazivao goli prezir prema žrtvama svojih eskadrona smrti i njihovim obiteljima koje su spoznale onaj najgori od svih strahova, strah za vlastiti i život svojih bližnjih. Jedini trenutak kada je strah smijenila iskra nježnosti bio je zagrljaj s malodobnim sinom  pred samim ulazom u zatvor kada mu je valjda u pamet stiglo da nema tu mase njegovih obožavatelja, ni saborskih zastupnika, koji æe svojim tijelima zaprijeèiti njegov odlazak iza rešetaka, do tada i svoga je vlastitog sina do gaðenja manipulirao, i nije to uzajamno, dobrovoljno manipuliranje kao ono s medijima, ne, Glavašev je sin skoro dijete koje je otac besramno koristio, gurajuæi ga stalno u prvi plan, stalno pred kamere, sve u nastojanju da izazove emocije u javnosti, s njim, svojim sinom, èinio je upravo ono što i s onima jednako mladim ljudima koje je gurnuo u ratne zloèine, u zlo, dok je sam s distance vukao konce, potom se bogatio, priskrbio privilegije politièara i mit ratnog zapovjednika.
 
No kada sud jednom donese presudu za Glavaša, a nemamo namjeru vjerovati u njenu ne znam kakvu pravednost, i on æe vrlo brzo "kaznu" služiti u nekom zatvoru otvorenog tipa, odlaziti doma za vikende, imati plaæeni godišnji odmor i poseban tretman, kakav veæ ima osuðenik za teški ratni zloèin Mirko Norac, rijeèju, bit æe to više neka simbolièna, nego stvarna kazna za zloèin.
 
Potom æe, zbog "dobrog ponašanja", kazna biti još i smanjena, eto, Norac samo što se nije vratio u svoj zagrebaèki dom - usput, tko zna gdje su završili bivši stanari toga prostranog stana na zagrebaèkom Srebrnjaku? - tamo ga u ormaru èeka generalska uniforma s mirisom lavande, buduæi da mu èin nije oduzet, predsjednik Republike, naime, to nije uèinio, a ne treba sumnjati da i sada svakog prvog u mjesecu poštar zvoni kako bi nekome isporuèio Norèevu generalsku penziju, baš kao što æe na Glavašev raèun sutra stizati ona zaslužena, zastupnièka.
 
Stoga i kaznu za zloèin valja shvatiti tek kao kratki predah u biografijama ništavila, a pravu æemo "istinu" o njima, pod egidom domovinskog rata, ionako uskoro gledati na filmu, o Glavašu se veæ snima, a i Norac je valjda zaslužio svojih pet minuta slave. A žrtve? One ostaju tek nevažni, tihi statisti, selotejpom zaèepljenih usta.

Heni Erceg

Povratak