Bolnièki glasnogovornici protiv pokvarenog telefona

23.04.2007.

Uz pomoæ mobitela (koji nismo tražili po vezi) javila nam se odmah za razgovor raspoložena glasnogovornica-novinarka. Odgovorila je bez ljutnje na sva pitanja i još dodala da nazovemo u ponedjeljak “kada æe bolnica imati i dodatne informacije nakon obdukcije jedne od umrlih beba”.

Iskreno reèeno, bilo je to vrlo ugodno iznenaðenje koje je otvorilo još jednu ranu hrvatskog zdravstva. Rijeèju, niti jedna hrvatska bolnica pa èak niti klinièki centri nemaju službu odnosa s javnošæu, što bi nema dvojbe višestruko smanjilo sadašnje napetosti na relaciji lijeènici - novinari.

Naime, nerijetko u posljednje vrijeme lijeènici sa svojih skupova poruèuju kako su mediji stvorili lošu sliku o njihovoj profesiji i njihovu radu te da se na stranicama novina ili TV ekranima pojavljuju samo vezano uz afere. S druge pak strane, mediji su u stalnom lovu na skandale uvjereni da lijeènici nerijetko skrivaju svoje nepodopštine i da ih je puno više nego što javnost otkrije. Èini se da je izmeðu te dvije profesije sve veæi jaz te da se njihova meðusobna komunikacija zapravo sastoji iskljuèivo od optužbi. Može li biti drukèije?

Odgovor je bez sumnje pozitivan. No, da bi se postigle promjene nužno je da novinari dobiju istinitu, pravodobnu i njima razumljivu informaciju. Mogu li to kao dosad èiniti samo lijeènici? Pokazalo se u praksi - teško. O tome govore i primjeri veæine zdravstvenih afera, od sluèaja Baxter do sluèaja Maškarin!

Naime, lijeènici se naprosto teško snalaze u takvim ekstremnim sluèajevima kada trebaju govoriti za javnost. To i nije èudno jer naprosto nisu educirani za novinarski posao kao što ni novinari ništa ne znaju o gastroenterologiji, hematologiji ili urologiji pa im se ponekad i ono što objektivno nije alarmantno, subjektivno uèini kao velik skandal.

Da bi se uspostavio kontakt na relaciji lijeènik - novinar nužna je, lijeènièkim jezikom reèeno - premosnica. To bi trebali biti glasnogovornici, ali po zanimanju ne lijeènici nego novinari koji æe iz prve ruke dobiti lijeènièku informaciju i znati je prilagoditi medijskim potrebama. Jednako tako oni lijeènicima trebaju znati sugrerirati kako da što jednostavnije javnosti objasne problem ako postoji ili zašto ga zapravo nema.

No, da se ne bi mislilo da glasnogovornici u bolnicama trebaju služiti iskljuèivo za aferaške probleme, valja reæi da bi ti isti bolnièki zaposlenici trebali obavještavati javnost i o primjerice novim metodama lijeèenja, uspješnim zahvatima, znastvenim postignuæima...

Bez njih takve informacije u javnost stižu samo sluèajno ako lijeènik koji je obavio neki zahvat ima volje i vremena nazvati nekog od novinara.

za poèetak glasnogovornièki primjer u hrvatskom bi zdravstvu trebalo pokazati Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u kojem takvo radno mjesto ne postoji. Potom bi barem veliki klinièki bolnièki centri takoðer trebali razmisliti o podizanju svoga ugleda na vrlo jednostavan naèin - tako da imaju nekog tko se brine o onom što se o njima prièa u javnosti. U suprotnom, sistem pokvarenog telefona bit æe i dalje sastavni dio komunikacija na relaciji hrvatski lijeènici -novinari.

Goranka Jureško

Povratak