Bettizi Montanellijeva nagrada

23.04.2007.

Montanelli je zajedno s Bettizom (kao suurednikom) 1974. osnovao list Il Giornale, u koji je pozvan još jedan dalmatinski novinar, Frane Barbieri (1923.-1987.) iz Makarske. Tako se sluèilo da su dvojica dalmatinskih novinara, lijeve liberalne provenijencije, davali peèat talijanskome desnome liberalnom listu koji je, zahvaljujuæi ponajprije Montanelliju, imao više utjecaja nego naklade.

Preuzevši u djetinjstvu i mladosti u Splitu zasade ovdašnje višestrane kulture, razvijajuæi ih u inozemstvima u kojima je djelovao šest i više desetljeæa, od Trsta i Rima do Milana, od Moskve do Strasbourga, Bettiza se profilirao u poliedriènog intelektualca mediteranskog tipa.
Bridak u analizi, profinjen u jeziènom izrazu, majstor naracije koja nije jednostrana ni kada je najangažiranija, Bettiza je nedvojbeno jedan od najboljih proznih pisaca koje je grad Split dao u XX. stoljeæu, i u beletristièkom i u publicistièkom diskursu: njegova književnost zasnovana je na oštrom uvidu novinara, njegovo novinarstvo uvijek je protkano bogatim literarnim iskazom.

U njih je Bettiza uložio svoje slikarske sklonosti i talent: u njegovim tekstovima uvid, oris i boje otvaraju onu vizualnu dimenziju koja velikog pisca razlikuje od dobra pisca.

Emigrant od svoje devetnaeste godine, koji je naglašavao da nije ni otjeran ni protjeran (i koji stoga može biti uvršten u onu Matvejeviæevu kategoriju “izmeðu azila i egzila“), Bettiza u svom radu pisca i u svojoj djelatnosti javne liènosti, pa i u politici, nikada nije iskazao ni prisjenak pizme na sredinu iz koje se otputio u svijet. Saèuvao je prijateljstva, duboka i trajna. Nije se èak ni uvrstio u izbjeglice, esule, pa ni kad bi mu se to isplatilo u politièkoj djelatnosti, u skupljanju glasova na izborima. Dapaèe, kada su se Dalmacija i sva Hrvatska našle u kobnoj opasnosti, kada je njegova domovina opet bila bombardirana, gažena, okupirana, uz nasilja i ubojstva, u Italiji se nije mogao naæi glas uporniji i jasniji od Bettizina u naglašavanju rezona koji su bili na strani Hrvatske. Bettiza je digao glas nepristrana svjedoka, prokušana specijalista za srednju i slavensku Evropu, uložio je svoju decenijima stjecanu vjerodostojnost, pa je s te strane bio osobito korisniji Hrvatskoj.

U svim godinama izbivanja iz Splita - u koji nikada nije prestao dolaziti - Bettiza nije propuštao naglasiti povezanost svog djela sa svojim rodnim gradom i s Dalmacijom iz koje je niknuo, ne samo rodom nego i autorski. Dvije njegove knjige su dvije izrazite ljubavne pjesme Splitu: Egzil (Esilio), pa Izgubljena knjiga (Il Libro perduto).

Inoslav Bešker

Povratak