|
|
Arhiva "Iz medija"
Da nije strašan, bio bi sjajan 01.06.2007.
| Televizijski kritièar Ivan Starèeviæ svojim je èitateljima bio nešto poput prometne nesreæe: grozan i stravièan, ali opet neodoljiv. Kolikogod ih je plašilo što bi u njegovim tekstovima mogli proèitati, nisu mogli proæi pored njegove kolumne a da ne bace oko. No, ovoga utorka i toj muci napokon je došao kraj. Zapravo, odahnuli su svi televizijski novinari koji su svakog tjedna sa strepnjom više nego znatiželjom okretali zadnju stranicu Nacionala u nadi da ih ovoga puta Starèeviæ neæe "poderati". Ivo Pukaniæ ukinuo je poznate (i notorne) Vijence i kaktuse, nakon puno, puno godina iživljavanja Ivana Starèeviæa na televizijskim facama. Èašu je (navodno) prelila reèenica iz prošle kolumne u kojoj je tv-kritièar o Borisu Novkoviæu doslovno napisao: "Mladom gospodinu s estrade prohtjelo se ostaviti dojam da mu ni dva tjedna tugovanja (za pokojnim ocem, op. a.) nisu dovoljna da se vrati svom poslu." Kolikogod to zvuèalo nevjerojatno, èak ni to nije najgore što je Starèeviæ ikada napisao, samo je odluèio "opaliti" krivog èovjeka. Boris Novkoviæ oženjen je, naime, Pukaniæevom neæakinjom, a to direktor Nacionala nije mogao otrpjeti. U dvije minute istjerao je svog najèitanijeg kolumnista iz redakcije. I tako napokon ispunio snove i nadanja svim HTV-ovim sportskim novinarima, brojnim tv voditeljima, novinarima, urednicima, zapravo svima koji su ikada prošli kroz televizijski ekran. Ili blizu njega. |
Prekasne isprike
Pukaniæ je svoju odluku - sasvim tipièno - umotao u velike fraze o "moralnim i etièkim naèelima", o "poštovanju ljudskog prava i dostojanstva svakog èovjeka", o "slobodi novinarskog izražavanja" isprièavajuæi se (deset godina prekasno) svima onima koje je Starèeviæ "najgrublje vrijeðao, izrugivao se njihovim fizièkim nedostatcima, ponižavao ih po nacionalnoj osnovi, obraèunavao se s njima zbog osobnih frustracija iz prošlosti ili neuzvraæenih i nerealiziranih udvaranja". On je tako "zbog poštovanja slobode tiska i oèuvanja digniteta novinske profesije i samog Nacionala" odluèio izbaciti Starèeviæa iz lista. Prije nego što on sam da otkaz. I tako, preko noæi se ukinulo ono što se punih deset godina dobro prodavalo. Pukaniæ piše da mu je neugodno što nije imao snage to prekinuti davno prije, kao da je snaga volje imala neke veze s tim. A ne dobra zarada. Ivan Starèeviæ bio je užasno èitan autor, provokativan, cinièan, pronicljiv, žestokog stila. Zapravo, da nije bio toliko strašan, bio bi sjajan. On je bio neka vrsta hrvatskog novinarskog Jerryja Springera - samo bez politièke i svake druge korektnosti. Mnogi su pokušavali oponašati njegov kritièarski stil i pristup, ali redom su otpadali prije ili kasnije: mnogi zbog otrcanog stila i autorskog zamora, a dobar dio zbog odluke njihovih izdavaèa da uðu u biznis s televizijskim kuæama umjesto da ih svakog tjedna nemilosrdno "èereèe". Starèeviæ je s vremenom ostao sam na sceni, kao posljednji kritièarski dinosaur koji se svakog tjedna sve žešæe opirao vlastitom nestanku sa scene. Cinizam je sve više prerastao u zloèestoæu. I otvoreno vrijeðanje. Autorska smjelost zbog koje je jednom najuren iz Globusa kad je napisao ono èuveno "Kutle, Tutle, Mutle" s vremenom je prerasla u kukavièko gaðanje iz busije. Najgore je prolazila sportska redakcija HTV-a, što mnogi pripisuju Starèeviæevu neuspjehu na tom polju, pa je tako Ivan Blažièko bio Prasièko, Željko Vela "èovjek kojemu je traktor prešao preko brade dok je bio mali", bilo je tu i šušljetavog Jure Ozmeca, a najgore od svega bile su Starèeviæeve uvrede na nacionalnoj osnovi: poput Milorada Miæe Dušanoviæa ili Aleksandra Saše Sušeca. |
| Po toj osnovi žestoko je vrijeðan i Rade Šerbedžija (Lepi Rade Vukovarski) kojeg je Starèeviæ otvoreno nazvao èetnikom, kao što je i film Lordana Zafranoviæa "Okupacija u 26 slika" titulirao "èetnièkim smeæem". Svi su tv novinari (osim vrlo, vrlo - VRLO! - rijetkih iznimki) bili ružni, debeli, mali, Srbi ili Muslimani, odvratni, glupi, neki su - poput Joze Kapoviæa - imali "antipatiènu, mrku i neljubaznu gorštaèku fizionomiju", a da ispad s tugovanjem Borisa Novkoviæa možda i nije nešto najodurnije što je Starèeviæ napisao, svjedoèi i kolumna u kojoj je za pokojnog profesora Marka Golužu napisao da se "po Vjesnikovoj kuæi zabijao u namještaj". Èovjek je, naime, bio šlagiran i polovica tijela bila mu je oduzeta. "Televizijska osoba je ono što se vidi na ekranu. To nije osoba privatno, osoba karakterno, to je osoba profesionalno", objasnio je Starèeviæ u jednom intervjuu. "Èuo sam da je neki sportski novinarèiæ rekao da on uopæe ne èita Starèeviæa jer 'on piše napade na privatnu osobu'. On nije privatna osoba ako je na ekranu! On je video materijal, video senzacija. Mièe se na ekranu, ali ja tu nikakve osobe ne vidim!" |
|
Prizemno je smiješno
Istovremeno, Starèeviæ je priznao da je povrijeðen ako netko kaže da ne èita njegovu kolumnu ili mu uzvraæa niske udarce. "Naravno da to povrijedi. Zašto ne? To je u poslu normalno. Ali udariš si prst u kuæi pa te povrijedi. To je takva vrsta incidenta ako netko piše loše o meni. Baš me briga, idemo dalje! To tako mora biti. Ako si javna osoba, moraš biti spreman na sve! A ja javno djelujem i to potpisujem, èak i onom nesretnom slikom." Starèeviæ kaže da je nastojao stvoriti dojam da je ono o èemu on piše - i još više, kako to piše - smiješno. I nekad je zaista i bilo. Ali u golemom broju sluèajeva televizijskim ljudima je bilo smiješno što nisu popljuvani oni, nego njihovi kolege, dok je široj publici sve to bilo duhovito poput "Barnumova cirkusa". Ili Malnarove "Noæne more". Ili Jerryja Springera. Što prizemnije, to smiješnije. Ivana Starèeviæa više nema u Nacionalu i njegove žrtve mogu iskoristiti predah za vidanje duševnih boli. No, neka se spreme za novu porciju uvreda, jer Starèeviæ bi se mogao vratiti još jaèi i - opakiji.
Tomislav Klauški |
Povratak
|
 |
|
