hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva "Iz medija"Novinar ili bjeloglavi sup15.07.2007.
Vijesti nas dotièu brzinom tropske ciklone, a katkad i kasne, poput vlakova na liniji Zagreb - Beograd, koji æe valjda kasniti i kad se Balkan sa svojim državicama i gubernijama integrira u Europsku uniju. Trebao sam se naæi s Dragom Štambukom da bih saznao kako je u poznoj dobi preminuo Josip Tabak. Èinjenica da mi je tu novost otkrio Štambuk svakako je bizarna; jer upravo je doputovao iz Japana, gdje obavlja dužnost hrvatskog veleposlanika, a Tabak nije umro u Tokiju nego u Zagrebu, u kojem je proveo najznatniji dio svog gotovo sto godina dugog i plodonosnog vijeka. Vijest o smrti našeg velikog prevoditelja prije je doprla do našeg agilnog veleposlanika, i poznatog pjesnika, nego do mene, iako sam u Zagrebu zasjeo kao kornjaèa i iako se iz njega mièem mnogo manje nego što bih to želio. To može znaèiti samo dvoje: ili da je Štambuk bolje informiran ili da Tabakov odlazak nije imao medijski tretman kakav je taj prevoditelj, novelist, redaktor, lektor i što sve ne svojom ostavštinom uistinu zaslužio. Tako se opet jednom pokazalo da u Hrvatskoj ne kasne samo vlakovi, pogotovo ako prometuju prema Beogradu; jer ako šepamo u prikljuèenju europskom kontinentu, ako opstruiramo funkcioniranje pravne države, èemu dramatizirati podatak o jednoj književnièkoj i prevoditeljskoj smrti? Sapunica Svrnuo sam pogled prema vlastitoj biblioteci, u èijim se prvim redovima nalazi hrvatska verzija Biblije (1968.) i Cervantesov »Don Quijote« (1951.). Da je radio samo na tome, Tabak je zaslužio da u našoj kulturnoj i književnoj povijesti ostane zapisan zlatnim slovima. Spomenut æu da je prevodio s deset jezika (švedski, norveški, nizozemski, flamanski, njemaèki, engleski, talijanski, portugalski, španjolski, francuski), da se proèuo prijevodima Andersena, Asturiasa i Melvillea te da je proglašen vitezom Reda Južnog križa u Brazilu i vitezom Reda svetog Olafa u Norveškoj. Ali koga briga za Brazilce i Skandinavce! U Hrvatskoj se vodi takva sustavna briga za kulturu i njene protagoniste da sam za Tabakov odlazak saznao sluèajno, sjedeæi u »Korèuli« i ispijajuæi sa Štambukom èašice Katunarove žlahtine. Ali zato novinari potanko izvješæuju kako stoje stvari u brakorazvodnoj sapunici izmeðu Josipa Radeljaka i Vlatke Pokos. U èetvrtak sam na utrinskom placu vidio moju znanicu u verbalnoj paljbi s nekim trgovcem. Kad sam se približio, lecnula se; možda joj je bilo neugodno zbog svaðe, iako mi nije bilo ni na kraj pameti da se ukljuèujem u raspravu ili da glumim nekakvog nepristranog suca.Ali kao što je moja znanica vraæala vreæicu, u kojoj su se krili truli paradajzi ili neka slièna, lako kvarljiva roba, tako sam i ja došao u napast da kolporteru vratim svežanj friških novina u kojima nisam našao ni retka o slavnom ljubomrzilaèkom tandemu. Kako je to moguæe? Jedan dan bez vijesti o našem Dikanu i našoj Vlatki? U petak se stanje ipak popravilo. Zahvaljujuæi brizi masmedijskih strvinara, narod je pravodobno obaviješten da Radeljak i Pokosica vode dvije paralelne parnice i da je njihov sluèaj u ovom èasu preusmjeren u Centar za socijalnu skrb. Kome to nije dovoljno, taj može utoliti žeð s Vlatkinim intervjuom u kojem prononsirana hrvatska vedeta razotkriva svoje ljetne planove. Unatoè braènom karambolu, ništa joj ne može stati na put, pa objašnjava da sanja o televizijskom projektu iliti glazbenom showu u kojem bi mogla pjevati, plesati i demonstrirati sve svoje neiskorištene talente! Dodaje takoðer spomenuta gospoða da ne kani promijeniti izgled, osim sitnih intervencija na frizuri i make upu, jer ne želi šokirati ni publiku, ni sebe samu. Kako mudro zbori u ekskluzivnom razgovoru za ekskluzivne novine i ekskluzivnu (re)publiku; ona ne želi šokirati ni sebe samu, iako æe od takvih posljedica ostati pošteðeni samo oni koji neæe èitati taj egzemplarni intervju. Praznina Slijed Vlatkinih mudrolija doveo me do Paris Hilton. Danomice nalazim goleme reportaže o toj dami, iako nikada nisam ustanovio èime je zaslužila takav tretman. Tekstove o njoj redovito preskaèem, pa nije èudno da nisam proniknuo u tajnu njene bjelosvjetske uspješnosti, a još mi je manje jasno èime to hrani maštu žurnalistièkih grabežljivaca i njihovih nezasitnih šefova, poistovjeæenih s bjeloglavim supovima. Ali tko mi je kriv što živim u zabludi? Ne tako davno u jednom dnevniku ugledao sam fotografiju novinarke koja je potegnula od Zagreba do Los Angelesa da bi svjedoèila povijesnom dogaðaju: trenutku kad Paris Hilton izlazi iz zatvora u kojem je provela dvadesetak dana, histerizirajuæi i lamentirajuæi kao da je imala tretman mudžahedinskog zatoèenika u Guantanamu. I onda još ima takvih koji sveudilj objašnjavaju kako smo u komunizmu bili žrtve ideologijske manipulacije. Dakako da smo bili žrtve. Zato smo danas u mnogo ružièastijoj situaciji u kojoj je, umjesto svetog Trojstva, uspostavljena trijada prizemnosti, neodgojenosti i pohlepe, signalizirajuæi tako svijet u kojem su veliki ideali zamijenjeni velikim budalaštinama, dok su metafizièka razmišljanja zbrisana u ime fizièke i rukom opipljive praznine.Sjeæam se onih davnih vremena kad je Raquel Welch žarila i palila gdje god se pojavila, kad je uvažavana kao velika filmska artistica, iako je više glumila stražnjicom i bokovima, kojima je konkurirala mnogo slavnijoj Ursuli Andress. Bila je roðena za zvijezdu, tako je i impostirana, premda je svoju popularnost ponajprije zahvaljivala seksepilu, svojevrsnoj egzotiènosti, proizašloj iz èinjenice da je kæi Bolivijanca i Engleskinje, dok je vlastite celuloidne uspjehe, po svemu sudeæi, do danas zaboravila i ona sama. Nije teško ustanoviti zašto je tome tako i zbog èega je dovoljno biti dee-jay bez sluha, modni kreator koji ne zna za krojni arak ili yuppie iz susjedne ulice, pa da se oko njih diže prašina veæa i obuhvatnija od onih u pustinjskim olujama. Kako objašnjavaju teoretièari postmoderne kulture, ekonomska kriza, bojazan od iscrpljivanja sirovina, a ponajprije strah od terorizma, spojen sa strahom od ekološke i nuklearne katastrofe, produbili su sumnjièavost prema tradicionalnim vrijednostima, zamjenjujuæi vjeru u apstraktnu buduænost konkretnom sadašnjošæu. Koliko god ta sadašnjost jeftina i unificirana bila. Pupak Istodobno s odbojnošæu prema povijesnom vremenu, probudio se masovni narcizam, definiran u istraživanjima Christophera Lascha, kao znak posvemašnje krize kapitalistièkih društava, nespremnih da se rekreiraju u prošlosti ili da se obrate buduænosti drukèije nego masmedijskim prostituiranjem, kloniranjem i bezrezervnom afirmacijom subjekta, pretvorenog u simulakrum nadiruæe praznine. Zato su toliko u modi joge i joggingi, zato se tako napadno inzistira na tjelesnoj kondiciji, vjeèitoj mladosti i vjeèitom osmijehu (keep smiling), zato svaki majmun samog sebe shvaæa kao pupak svijeta, zato se tako uporno radi na svim moguæim iznenaðenjima i osloboðenjima, zato autonomiju ne traži samo svaka (Po)krajina nego i svaki individuum, uvjeren da njegova potreba za neovisnošæu podrazumijeva i neovisnost o ljubavi. Ili, kako je konstatirao Jerry Rubin, jedan od aktera nove revolucionarne svijesti: »To love myself enough so that I do not need another to make me happy« (dovoljno je voljeti samoga sebe, pa ne trebam nikog drugoga da bi me usreæio). Na destrukciji vlastitog Ja radi i nova etika. Zato je mladom stvoru riskantno savjetovati da u buduænost uloži vlastiti napor, udružen sa znanjem i odgovarajuæom disciplinom. Kult želje, ispunjene ovdje i bez krzmanja, zbrisao je sve vrijednosti na kojima je do juèer poèivala zapadnjaèka civilizacija.Koliko je komunizam negirao ljudsku individualnost, toliko je kapitalizam svojom profiterskom logikom ponizio svaku privatnost, utapljajuæi je u medijskoj virtualnosti ili izjednaèavajuæi je s boflom u tehnikoloru i kinemaskopu iz kojeg žmigaju blago šrafirani kapci Vlatke Pokos. Netko æe se zadovoljiti muškim oèima, ako ne i misterioznim pogledom mistera Višnjiæa, premda je to za cijelu prièu najmanje važno. Novoustolièeni vampirizam i potreba da se uživa u tuðoj krvi idu ruku pod ruku sa svijetom misica, manekena, animatora i svih moguæih gnjavatora koji šalju elektronske poruke, uskaèu u televizijske emisije, pozdravljaju sve prisutne, spikiraju i moderiraju, ali što se subjektivnost više stimulira, to je njihov uèinak kilaviji i impotentniji. A Severina i Thompson? Za njih dostaju dvije rijeèi: prostaštvo i proustaštvo. Možda je to zadnja instanca društva kondicioniranog tako da opsjednutost sobom samim pretvori u ideal, koji mu se vraæa kao bumerang u liku sveprisutnog i zadovoljnog imbecila. Kao što je objašnjavao Jean Baudrillard, ono što nastaje kao rezultat naše proizvodnje, uvijek æe biti naša vlastita slika. Kome je ta slika èarobna, neka je uzdigne u oltar.
|
AKTUALNO
 |
|||||
