Ramazan - Moja tri dana posta

19.09.2007.

No oprostili smo se dostojanstveno, onako kako treba, kao oni koji su istinski navezani jedno na drugo. Ostala je još samo kava. Veliki macchiato s hladnim mlijekom, koji sam odluèio popiti tek naveèer, za veèernje šetnje. Nakon toga je - gotovo. Odluèio sam se ove godine pridružiti muslimanima u postu na poèetku njihova svetog mjeseca ramazana kako bih “iznutra” malo omirisao i iskusio jednu od važnih dimenzija tog znaèajnog razdoblja u svakogodišnjem ciklusu islamskog vjernika. Izravnu inspiraciju dobio sam od dugogodišnjeg prijatelja Mirze Šabiæa, koji je, kad smo dogovarali jednu od redovitih tjednih kavica na zagrebaèkom Cvjetnom trgu, rekao: - Do srijede može, ali nakon toga...

Prijašnjih godina znali smo se naæi i tijekom ramazanskog posta, kada bismo se družili tako da bih ja pio svoj uobièajeni macchiato, a on apsolutno ništa.

- Ne smiješ ni vodu?

- Ni vodu - odgovarao je.

E, baš ta voda mi je nekako najviše nedostajala. I kava, naravno! Kava... da mi je bila samo šalica kave tog prvog dana!

Buðenje u èetvrtak ujutro, na prvi dan ramazanskog posta, bilo je kao i svih drugih dana, no u jutarnjem ritualu izostala je upravo - ona. Kuhinjom sam prošao dostojanstveno, i ne pogledavši u limenku omiljenog Nescafea. Kao da se radi o doživotnom, definitivnom razlazu. Onako, kad se kaže - nikad više!

- Ti zaista neæeš popiti ni kavu - èudili su se moji ukuæani, znajuæi da bez tog rituala ne poèinjem nikakve dnevne aktivnosti i da æu se zbog šalice jutarnjeg Nescafea probuditi uvijek pola sata ranije, prije svih, kad bi se kretalo, na primjer, negdje rano na putovanje.


- Ništa! Danas postim s muslimanima i moram izdržati do naveèer - odgovaram. Svoga sam Mirzu Šabiæa, poznatog zagrebaèkog obrtnika i vlasnika Muške mode Šabiæ, još dan prije proglasio osobnim trenerom.

- Ja se najedem oko jedan sat poslije ponoæi, pa se ne budim na jutarnji doruèak. A ti, ako želiš, možeš ujutro jesti u 4.45 sati i nakon toga ništa do 19.15 - upozorio me Mirza veèer prije.

Ali, tko bi ustajao u èetiri ujutro zbog šalice kave i jednog sendvièa, pa sam to odmah prekrižio, no probao sam ono s jelom do jedan poslije ponoæi. Buduæi da s veèerama ionako ratujem godinama i uspio sam ih uglavnom svesti na minimum, bilo je nemoguæe natrpati želudac do jedan sat i to tako da drži još do veèeri sljedeæeg dana. Ipak, dva kolaèa s jabukama uspio sam u sebe ugurati u ponoæ i nakon toga leæi.

‘Kako ide? Jesi li živ?’

Jutro bez kave i nije bilo toliko strašno koliko sam se pribojavao. Sati su odmicali i polako se približavalo podne.

- Halo, kako ti ide? Jesi li živ? - nazvao me trener Mirza poslijepodne, provjeravajuæi jesam li posrnuo na prvom koraku.

- Ma, sve je OK - uvjeravao sam ga s lakoæom, dok sam djeci podgrijavao ruèak, koji je tako intenzivno mirisao. Ništa ne miriše tako snažno kao prvih dana ramazana, prièao mi je još lani Aziz ef. Hasanoviæ, pomoænik muftije za vjerska pitanja Islamske zajednice u Hrvatskoj. I bio je posve u pravu. Kad sam Tkalèiæevom ulicom krenuo prema redakciji, nos mi se pretvorio u najveæi usisavaè mirisa u gradu, koje dotad nisam gotovo ni primjeæivao. Mogao sam se kladiti u 100 eura da znam èime je poèeo jelovnik kuhar restorana u Tkalèi, miris pizze osjetio sam 100 metara, ali kako ga je odmah zamijenio miris kebaba, okrenuo sam glavu i projurio pokraj te šume miomirisa.

Nevjerojatno, ali èinilo mi se da svi ljudi nešto jedu toga dana. Svatko je imao neku vreæicu s nekakvim grickalicama, sendviè, pizzu... Ali, moram priznati da pravu glad, koje sam se pribojavao, uopæe nisam osjeæao.

- Tužit æu te glavnom uredniku da ne želiš iæi po kavu. Uostalom, to je grijeh što radiš - bila je ljutita kolegica Ivana s kojom dijelim stol i rituale odlazaka i ispijanja kava, jer sam odbio i otiæi po kavu, tumaèeæi joj kako postim s muslimanima, pa je i odlazak po kavu nemoguæ.

Zanimljivo, ali bila je blizu da se radi o “grijehu”, tj. neèem nedopuštenom, jer u “uputama za post”, koje sam pronašao na internetskim stranicama Rijaseta Islamske zajednice stoji: da bi “post bio ispravan i kod Alaha primljen potrebno je da postaè ispunjava odreðene uvjete”.

Prvi je da bude musliman, a drugi je da je punoljetan i pametan. Prvi ne ispunjavam, a drugi samo djelomièno, jer sam punoljetan veæ više od dva desetljeæa. No, kako se radi, zapravo, samo o simulaciji posta za novinsku reportažu, nastavljam dalje.

- I papa Ivan Pavao II. postio je 2001. jedan dan i pozvao sve kršæane da poste jedan dan u ramazanu - rekao mi je muftija Ševko ef. Omerbašiæ kad sam mu rekao da sam mu se pridružio u postu. Post u islamu jedan je od njegovih pet stupova i obvezan je za sve punoljetne muslimane. Punoljetnost se raèuna od sposobnosti djeèaka da postane ocem, tj. djevojèice da postane majka, odnosno pojavom polucije kod djeèaka i menstruacije kod djevojèice. Od toga trenutka post je “ibadet”, zapovijed za cijeli život. Od jutarnjeg sehura do iftara na akšam (veèer) nije dopušteno išta staviti u usta. Ni èašu vode. Èak se ne smije popiti ni tableta, veæ se lijek, ako je veæ potrebno, može uzeti injekcijom. Dogodi li se da nekome pozli i izgubi svijest, neæe morati “napaštati” (nadoknaditi postom) taj dan i držat æe se kao da je postio jer je, kako se tumaèi, na poèetku dana imao “nijet” (nakanu) da æe postiti.

“Nijet” sam imao i ja, ali kako je dan odmicao, on je bivao sve slabiji, a ljudska želja i èula sve jaèa. Kako bih do kraja pobijedio sam sebe, malkice sam prilegao poslije podne i zaspao èudnim, neobièno tvrdim snom. Ali jao, kad sam se kao niskotlakaš probudio poslije èetrdesetak minuta drijemeža, ni tlaka u krvi ni grama šeæera sigurno nisam imao. Obuzela me nevjerojatna tupost, podmukla glavobolja iz vrata i mrzovoljnost, a do prvog zalogaja dijelila su me gotovo još dva sata. I iskusni postaèi kažu kako su to najkritièniji trenuci u danu, kada se broje minute do iftara, u pravilu bogate veèere. Tako je bilo i u mom sluèaju, s razlikom u bogatstvu iftarenja, jer je cijeli mjesec ramazana u muslimanskom domu obilježen posebnim duhom, koji ja nisam mogao doèarati.

- Pedeset sedam, pedeset osam, šezdeset! - kliknuli su moji klinci kad se kazaljka sata zaustavila na 15 minuta poslije 19 sati, a ja navalio na “ostanjke” njihova ruèka.

Zbrisao sam ih u minuti samo da bih mogao navaliti na kavu. Prvo jednu, zatim drugu, a nakon toga i treæu!

- Jesi li izdržao - pita trener Mirza telefonom i dogovaramo se da se vidimo kasnije u džamiji, koja naveèer postaje središnje mjesto za sve vjernike, jer se prvo klanja jacija-namaz, a nakon toga teravija s 20 rekijata, tj. za nas laike mnoštvom pregiba i klanjanja, što ima i  praktiènu stranu nakon obilnog objeda neposredno prije toga.

U džamiji su svi dobre volje, rukuju se i pozdravljaju, a i mene obuzima rijeko dobro raspoloženje u tako kasne sate, jer su veæ gotovo 23 sata. Klub za mlade je prepun, a Mirza me nagovara na još jednu kavu, jer bolje je biti malo dulje budan kako bi se i ujutro moglo dulje odspavati.

No ništa od toga, moj sljedeæi ramazanski dan poèinje kao i svaki drugi. No opet po novom dnevnom redu i bez uobièajenog rituala. Dakle, bez kave. Èinilo mi se da je drugi dan posta nešto lakši. Barem mi se tako èinilo sve do podneva, dok nisam pao u napast i naruèio kavu.

- Jesam li sad mrtav? Popio sam kavu - nazvao sam uspanièeno trenera Mirzu.

- Mislim da si skroz gotov... - govori on i umire od smijeha.


Naravno, nisam bio “gotov”, ali tek mi nakon te kave nije bilo lako. Organizam, koji je dan prije bio umrtvljen gotovo cijeli dan i aktivirao se tek predveèer, sad se razgoropadio ni sat vremena nakon popijene kave. A do iftara ostalo je još pet-šest sati! Gledam u pravila posta i razmišljam što mi je èiniti. Najbolje bi bilo nekamo otputovati, jer putnik ne mora postiti taj dan kada je na putovanju, no pod putovanjem se raèuna tek prevaljenih 80 kilometara. Zar da prevalim stotinjak kilometara zbog dva zalogaja i šalice kave... Ma, ne dolazi u obzir. I teškom mukom doèekujem veèer.

Subota me ispunja posebnim oèekivanjem, jer me trener Mirza vodi na “visinske pripreme”. Zajedno s fotoreporterom èekam ga poslijepodne na izlazu iz grada i kreæemo prema Bogovolji, jednom od sela s veæinskim muslimanskim življem na samoj granici Hrvatske i BiH.

Pred novosagraðenu džamiju, koja æe uskoro dobiti i minaret, stižemo prvi, doèekuje nas lokalni imam Azim ef.  Durmiæ, a nakon toga dolaze Aziz ef. Hasanoviæ i imam Mevludin ef. Arslani i odlazimo u dom Ismaila Hozanoviæa, predsjednika džematskog odbora, gdje s neskrivenim nestrpljenjem èekamo 19.11 sati, jer sunce zalazi svakoga dana koju dragocjenu minutu ranije. Sve je to regulirano tzv. ramazanskom vaktijom, koja se razlikuje od mjesta do mjesta, a koju mi je Mirza sveèano uruèio još prve veèeri.



- Jesi siguran da ti je sat toèan? Ukljuèi teletekst na televizoru - preoporuèuje ef. Arslani, dok domaæini na stol iznose vodu, sokove, datulje i velike šalice s turskom kavom. Da, kavom!

- Ja bez svega mogu, ali bez kave nikako. Glava me boli cijeli dan - žali se ef. Hasanoviæ, s kojim izmjenjujem niskotlakaške muke, a on pije i tabletu protiv glavobolje. No glavobolja bi ga prošla i nakon onoga što je uslijedilo, a to je sveèana iftarska trpeza, koja je krenula s jakom goveðom juhom, nastavila se punjenom paprikom, peèenom peradi, burecima od mesa i sira te maslenicom, da bi završila kompotom od dunja i krušaka i kolaèim od jabuka.

- Vidjet æete kako svi navale prve dvije minute, a onda više ne mogu - govorio mi je o iftaru muftija Omerbašiæ.

- U jelu slijedite hodžu - cijelo je vrijeme sa smiješkom upozoravao ef. Hasanoviæ, preskaèuæi punjene paprike, kako bi ostalo više mjesta za ono sljedeæe. Zamišljao sam da iftar traje dulje, ali mora se na jaciju i na teraviju. Mala džamija u pitoresknoj Bogovolji, okružena gustim seoskim mrakom, brzo se napunila vjernicima i obredi još jedne ramazanske veèeri mogli su otpoèeti.

Mi smo krenuli prema Zagrebu. Za nas je iskustvo ramazanskog posta bilo završeno i preporuèio bih ga svakome tko ima imalo volje. Osim što æe se na taj naèin približiti subraæi muslimanima, dodirnut æe i dotad neki neotkriveni dio sebe. Uostalom, ako je mogao legendarni Ivan Pavao II., zašto ne bismo mogli i mi.

Povratak