Knjigu Radovana Karadžiæa pod naslovom “Èudesna hronika noæi” objavila je beogradska nakladnièka kuæa Igam 2004. godine. Karadžiæev pouzdanik i nakladnik Miroslav Toholj, u maniri nekadašnjeg ministra informiranja Republike Srpske, knjizi je odmah odredio mjesto “u istoriji moderne srpske književnosti” ni manje ni više nego “negde izmeðu Andriæeve 'Proklete avlije', 'Proljeæa Ivana Galeba' Vladana Desnice i 'Tvrðave' Meše Selimoviæa”, a povukao je i paralele s Kafkinim “Procesom” i Joyceovim “Uliksom”.

Toholj bi, naravno, i Udruzi branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke, koja je prekjuèer objelodanila svoju zgroženost otkriæem da se Karadžiæeva knjiga prodaje i u Zagrebu, poruèio da knjigu najprije proèitaju, pa tek onda protestiraju. No, sve da i jest rijeè o romanu za Nobela, veæ sam Karadžiæev portret na polici dovoljan je da u èovjeku izazove osupnutost i zgražanje. Pri tom je ipak o bilo kojoj knjizi o kojoj se bilo što govori uvijek bolje znati više nego manje ili ništa. Svakome tko to želi i koga to doista zanima, Karadžiæeva knjiga može biti dodatna graða o profilu ratnog zloèinca. O tome, primjerice, ponešto govori veæ i podatak da je Karadžiæ svom literarnom drugom ja, psihijatru u gradu S., nadjenuo ime Jakov Crnkoviæ.

S druge strane, Hrvatsko je društvo odavno apsolviralo, pa èak i kao svojevrsnu steèevinu civilizacijske zrelosti prihvatilo èinjenicu da se u hrvatskim knjižarama, kao i tolikim drugima po svijetu, prodaje Hitlerov ne roman, nego zloèinaèki program ukorièen pod naslovom “Mein Kampf”. Vremenska distanca Hitlera ne bi smjela u bilo kojoj glavi uèiniti zloèincem benignijim od Karadžiæa, a kupce “Mein Kampfa” ne propituje se uzimaju li tu knjigu kao povijesnu graðu ili štivo svog idola i heroja. Otvorene rane od divljanja Karadžiæa i njegove bratije u kolektivnoj svijesti jesu svježije, no recite to onima koji u knjižarama gledaju portret autora holokausta u kojem su ubijeni njihovi najbliži. Ili, uostalom, onima koji svakodnevno prolaze Trgom maršala Tita dok se kosti njihovih predaka tek otkopavaju iz jama koje su napunili Titovi partizani.

Pa, ako veæ knjižaru treba opravdavati što prodaje neku knjigu, u korist Prosvjete na zagrebaèkom Cvjetnom trgu treba reæi da Karadžiæa nisu stavili u izlog niti su ga reklamirali. Osim opravdane moralne dvojbe da li kupnjom “Èudesne hronike noæi” izravno financira notornog ratnog zloèinca i njegov bijeg, motivi svakog kupca Karadžiæeve knjige ostaju pitanje njegovoj savjesti. Isto vrijedi i za one u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, veæinskom vlasniku istoimenog izdavaèkog poduzeæa i izvrsne knjižare, koji su se odluèili na takav poslovni potez koji nikako nije lišen moralnih dvojbi i politièkih konotacija.

Pukom koincidencijom, sluèaj otkriæa Karadžiæeve knjige usred Zagreba dogodio se u vrijeme kada je Zdravko Mamiæ najjavnije što je mogao, usred Maksimira, pred mikrofonima i kamerama, ispisao najnovije poglavlje svoje èudesne kronike moæi. Vrlo svjesno, dakle nipošto nekontrolirano, on je na središnje mjesto izloga vlastita lika i djela isturio još jednu, nipošto prvu, demonstraciju bahatog primitivizma. Bujicu najvulgarnijih, pornografskih uvreda na raèun konkretnih osoba i opæenito svih svojih kritièara izrekao je ponosno i nedvosmisleno. Pri tom se zaogrnuo plaštem uzvišene i nesebiène požrtvovnosti i predanosti Dinamu, Zagrebu i Hrvatskoj. Mamiæev je diskurs “Dinamo sam ja, Zagreb sam ja, Hrvatska sam ja, a svi koji me napadaju neprijatelji su tih svetinja”. U mojim oèima to je mnogo veæa i svakako javnija uvreda svima koji su podnijeli stvarne žrtve za Domovinu.

Prve službene reakcije (ili njihov izostanak) nogometnih organizacija i samoga kluba èiji je Mamiæ izvršni dopredsjednik, izmotavanje i izvlaèenje na nenadležnost veæ su nova sramota, kao što je strašna i pomisao da neki Mamiæeve psovke slušaju sa simpatijama kao tobožnji “glas naroda”.

Gdje su granice Mamiæeve moæi i tolerancije prema njegovu nasilništvu koje nije jednom do sada prelazilo iz verbalnog u fizièko? Treba li taj èovjek jednom, po moguænosti pred kamerama, vlastoruèno nekoga zatuæi da bi ga se prognalo s bilo kakve javne funkcije? Ili je možda toliko vatrenom Dinamovcu, purgeru i domoljubu s jakim gradsko-politièkim i interesnim zaleðem i to dopušteno? Ta bezobrazna njuška u izlogu Dinama, Zagreba i Hrvatske pred naše društvo postavlja mnogo teža i važnija pitanja nego Karadžiæeva knjiga na polici neke knjižare.