Pravi sportaš Mamiæ

05.10.2007.

E pa, poštovani èitatelju, trenutaèno se nalazite u velikoj manjini. Zdravko Mamiæ predstavnik je velike veæine sportskih radnika, koji se prema sportu odnose upravo u skladu s rjeènikom koji se ponekad probije i do središnjih medija. Nije to od juèer, znaju to i novinari koji se, manje ili više, zgražaju nad posljednjim Mamiæevim šouom. U našem sportskom miljeu menadžere vozaju u prtljažnicima, dok oni iz pritvora igraèe liferuju u Ukrajinu i zdvajaju nad trenerom koji ne ustaje od kockarskog stola. Kladionica je igraèima važnija od kostobrana. Roditelji prekidaju juniorske nogometne utakmice i tuku se s protivnièkim igraèima i roditeljima. Više se nitko ne osvræe na kamenovanje autobusa kojim je na utakmicu došla neka juniorska drugoligaška momèad. Nitko svom malom djetetu neæe reæi da je lijepo to što Mamiæ govori, ali to dijete æe se s tim rjeènikom susresti gotovo u svakom klubu u koji se upiše. Na "prvo uho" strašno je slušati trenere kako urlaju na djecu (od nogometa preko košarke pa sve do hokeja, vidjeli smo i èuli na svoje uši). Ali to je mala cijena za ono što æe roditelji jednog dana dobiti, kad siledžije od njihove djeèice stvore svjetske prvake koji plivaju u novcu. Sporta i sportskog rjeènika, u onom smislu na koji misli naš èitatelj, kod nas jedva da ima na izletu, kad se igra badminton. Poslušajte samo zvukove koji dolaze s igrališta na kojem rekreativci igraju mali nogomet. Ili tenis. Zdravko Mamiæ dolazi iz miljea u kojem navijaèi Dinama nakon haaške presude vukovarskoj trojci istièu transparent "Haaška sramota, privedite Pupovca" (?!). A Mamiæu vièu "cigane" da bi ga uvrijedili. Treba li nabrajati kakve se još bljezgarije skandiraju na stadionima? Kod nas je sport kad HTV-ov komentator vaterpolske utakmice urla "Ubij!" u trenutku kad hrvatski igraè puca na gol protivnièke reprezentacije.

Povratak