Sloboda i Udba

26.10.2007.

Ta je žudnja za kontrolom voljenog objekta toliko jaka da se novinarima slijedi svaki pokret i korak, da im se èitaju e-mailovi, pošta i SMS–poruke, preslušavaju njihovi telefonski razgovori i da, na kraju prièe, novinari završavaju u bolnici zbog napadaja tjeskobe i panike. Suprotne strane Politièko zlostavljanje kojem je Željko Peratoviæ izložen opravdava se tvrdnjom da je otkrio državnu tajnu, a premijer Ivo Sanader na sve to kaže da je on “uvijek uz novinare”, dok potpredsjednik Vlade Damir Polanèec dodaje da se svi “zajedno borimo za slobodu medija”. Eh, u toj njihovoj potrebi da nam budu blizu i da se, tobože, zajedno borimo za slobodu medija i jest problem, jer zbog nje i imamo sluèaj Peratoviæ. Oni i organi vlasti, naime, trebaju biti što dalje od novinara i medija, pa o zajednièkoj borbi ne može biti govora, jer je rijeè o dvije suprotstavljene strane i suprotstavljenih interesa. Naime, svaka vlast teži kontrolirati informacije, a novinari s druge strane, u ime javnosti, traže slobodan protok informacija. Samo toène i pravodobne informacije omoguæuju nam da, kao slobodni graðani, donosimo ispravne odluke, što je u danima izbora itekako važno. A državni teror nad Peratoviæem, bez obzira na obrazloženja, dogaða nam se baš u izbornom razdoblju i ima itekakve veze s izborima. Cilj akcije nije samo zaustaviti Peratoviæa da dalje kopa po sektoru tajnih službi i policije ili zastrašiti njegove informatore – cilj je zastrašiti sve slobodnomisleæe novinare i njihove potencijalne izvore informacija kako bi se što lakše osvojio još jedan mandat vladanja nad Hrvatskom. Osim toga, predizborno iživljavanje nad novinarima dogaða se veæ drugi put u mandatu ove vlade, pa se teško može govoriti o sluèajnom odabiru: želja da se kontroliraju novinari željni slobode u vladajuæoj ekipi jaka je koliko i želja da se i dalje vlada bez odgovornosti prema zajednici. Potemkinova sela Tako je to bilo ovdje i prije 90-ih, pa 90-ih pa u novom tisuæljeæu pa samo još jednom možemo zakljuèiti kako je jedna od najveæih, gorkih hrvatskih nacionalnih istina ona da je “Udba naša sudba”. I bit æe sve dok Hrvatska ne prestane biti - imitacija Potemkinovih sela. Prièa kaže da je u 18. stoljeæu u carskoj Rusiji živio Potemkin, ministar i ljubavnik carice Katarine II., èije je ime postalo sinonimom za lažni sjaj i predoèivanje lažnih èinjenica kao da su istinite. Naime, 1787. carica Katarina II. zaželjela se putovati po Krimu i vidjeti kako napreduje njezina vladavina na terenu. Da njegova ljubavnica ne bi bila razoèarana viðenim, Potemkin je pomoæu kulisa pustu stepu prikazao kao naseljen, bogat kraj. A najnovije hrvatsko Potemkinovo selo prikazano je na istoènim rubovima Zagreba, u studentskom kampusu (gradu), u naselju Borongaj. Ta bivša borongajska vojarna preureðuje se u studentski gradiæ u kojem bi studenti trebali imati sve na jednome mjestu – i upijanje znanja i zadovoljenje životnih potreba poput prehrane ili održavanja osobne higijene. Dakle, sve su to studenti i “imali”, ali - samo na dan sveèanog otvorenja, kada su tv-kamere zabilježile predsjednika Stipu Mesiæa, premijera Ivu Sanadera i resornog ministra Dragana Primorca kako se hrane za bogatom trpezom novootvorene menze. No, borongajska menza bila je menzom tek dva-tri sata, koliko je predstava za naivni narod potrajala, a kada su se kamere ugasile - postala je opet samo kulisa! Jer, veæ sutradan, nakon odlaska hrvatske “carske svite”, nije bilo toplih obroka za studente gladne znanja, nije bilo ni grijanja, a u zahodima nije bilo ni papira ni sapuna. Nema ih ni danas, ali su zato smijenjena dva marginalna djelatnika Studentskog centra. A rektor Sveuèilišta Aleksa Bjeliš, koji je nedavno premijerovu kæer nagradio za posebna postignuæa, kao i vodstvo Centra, sada se - skrušeno isprièavaju... Liderske taštine Rijetko i teško se u Hrvatskoj smjenjuju odgovorni za gubitak tuðih života ili za pljaèku društvenih dobara, kršenje ljudskih prava. No, kada je povrijeðena taština nacionalnih lidera, onda smjene stižu - preko noæi! Kada UDBA ne bi bila naša sudba, i kad nam vlasti ne bi nudile Potemkinova sela, onda ne bi bilo i moguæe da Hrvatska po ljudskom kapitalu zauzima posljednje mjesto u Europi. Niti da trgovci na neplaæenom radu zarade (još) 1,4 milijarde kuna...

Povratak